Iz povijesti – gradnja crkve

CRKVA (zajednica) TREBA CRKVU (zgradu)

Od samog osnutka župe razgovaralo se, molilo, tražilo prigodne lokacije ali i prikupljalo novce za  gradnju crkve. Na žalost, samo se to i moglo. Gradnja je bila onemogućena nesklonom komunističkom administracijom koja najprije nije uopće dozvoljavala nikakve gradnje vjerskih objekata a kasnijim prijedlogom neprikladnih lokacija ubijala je i ono malo entuzijazma koji je preostao.

 Dana 30.12.1998. dan je Skupštini općine Novi Zagreb i Socijalističkom Savezu Radnog Naroda Hrvatske u Mjesnoj zajednici Sloboština Zahtjev za unošenje Crkvene lokacije u PUP grada Zagreba. Zahtjev se temeljio na «slobodno izraženoj volji i opredjeljenju građana da se izgradi župna crkva». Jer «u župi Sloboština aktivno je uključeno u vjerski život cc 600 obitelji ili cc 2400 vjernika s tendencijom stalnog povećanja. Vjeronauk stalno posjećuje između 600 i 700 djece. Vjernici se ne mogu pomiriti s tim da im se uz kulturan i civilizacijski život u sloboštini ne može osigurati i normalan vjerski život kao što je to uobičajeno u kulturnim zemljama. Sloboda usrećuje ljude i kad ih nevolje tuku, a ravnopravnost im daje snagu da te nevolje zajednički svladaju». Odgovora nije bilo.

Nakon još jednog dopisa od 26. 9. 1989. u kojem je istaknuto da su »vjernici Sloboštine u više navrata htjeli organizirano protestirati pred prostorijama Mjesnog Komiteta Socijalističkog Saveza Radnog Naroda i Mjesne zajednice Sloboština kako bi javno obznanili da je na području općine Novi Zagreb i Mjesne zajednice Sloboština prisutno uskraćivanje vjerskih prava građana koja su zagarantirana Ustavom SFRJ i deklaracijama o pravu čovjeka Helsinške konferencije»  stiže dopis da su ozbiljno uzete u razmatranje tri lokacije za crkvu u Sloboštini.

Konačno u kolovozu 1990. Urbanistički zavod grada Zagreba Izdaje Programsku studiju lokacija vjerskih objekata u Novom Zagrebu. Utrina, Travno i Dugave, još po komunističkom mentalitetu, dobivaju lokacije kasarnu „Maršalku“. Sve tri crkve bile bi u razmaku od tristo metara. Sloboština je dobila na izbor dvije lokacije.  Jedna od predloženih bila je uz cestu kod kapelice sv. Antuna, druga bi trebala biti u šikari između Doma za rehabilitaciju i Osnovne škole, totalno izvan naselja. U takvim uvjetima župnik Marijan Pavlenić odlučuje se za prvu lokaciju te izrađuje Program za izgradnju crkve sv. Antuna na „ETNO PROSTORU SELA OTOK“, kod kipa sv. ANTUNA. Napravljeno je idejno rješenje crkve i pastoralnog centra. Budući da su još uvijek vladali crkvi neskloni ljudi koji su već osjećali dolazak promjena, trebalo je zgradu crkve predstaviti više kao instituciju kulture, etnologije ili društvenog života nego kao objekt za vjerska slavlja.

Dolaskom HDZ-a na vlast 1990. g . otvorile su se nove mogućnosti za razgovore o lokacijama novih crkvi. Kako više nisu postojale ideološke prepreke, moglo se izabrati najbolje lokacije, ovaj puta primjerene značaju i važnosti crkve za pojedino naselje. Budući da s lokacijom kod sv. Antuna nitko nije bio zadovoljan (rub naselja, buka s ceste…) predložena je od tada vodećih ljudi Općine Novi Zagreb Miljenka Cvjetka i Nikice Milasa a župljana Sloboštine sadašnja lokacija, za koju je vrlo brzo dobivena i Načelna suglasnost, a od arhitekata Rogine i Penezića naručeno je Idejno rješenje za crkvu koje je zbog nemogućnosti gradnje u to vrijeme ali i zbog njihove skupoće, odbačeno.

Nestankom komunizma stvari su trebale krenuti na bolje. Ali nisu. Počeo je rat, mnogi su protjerani iz svojih domova, trebalo je organizirati prihvat izbjeglica, sve se teže živjelo, drugi su bili interesi. Crkva će čekati neko bolje vrijeme.

Dana 29. siječnja 1995. okuplja se u „vjeronaučnoj dvorani“ župnog stana dvadesetak župljana Sloboštine iz arhitektonske i građevinarske struke na „rundu svađanja“ oko toga što nam treba a što ne, starinski ili moderno, veliko ili malo, impozantno ili skromno… Jednoglasni je zaključak u ranim jutarnjim satima da nam crkva treba. Kada se vidjelo da preveliki broj ljudi i ideja ne može polučiti ploda oformljena je Stručna komisija za gradnju crkve u sastavu Pavle Madiraca, Nikica Milas, Miljenko Cvjetko, Božidar Bledšnajder i Mario Todorić sa zadatkom da definira Projektni zadatak i raspiše natječaj za idejno rješenje buduće crkve, što je i učinjeno. Raspisan je pozivni natječaj. Projektni zadatak preuzelo je desetak biroa i pojedinaca.

Pristižu idejna rješenja za izgradnju crkve. Arhitekti Nikša Bilić, Ivan Čižmek, Dragica Barešić i Jagoda Bodić ponudili su najbolje od sebe. Izbor najboljeg je težak, mišljenja su različita, razgovori i prave “svađe” brojni.  Ipak Stručna komisija, Župno vijeće i brojni zainteresirani odlučuju se za rad Jagode Bodić kao najprimjereniji za buduću crkvu u Sloboštini. Taj je rad i predstavljen u nedjelju 29. listopada u holu škole vjernicima ali i svima koji su taj dan u školu došli glasovati za novi sastav Hrvatskog državnog Sabora. Usporedno je pokrenut postupak za dodjelu zemljišta koje je grad Zagreb odlučio darovati, što je i ostvareno Ugovorom od  2. ožujka 1995. g.

Zašto ova lokacija? Zašto baš ovo rješenje? Glavni prigovor izboru sadašnje lokacije je bio da nema dosta mjesta. Pojedinci su, gledajući u budućnost, vidjeli crkvu na uzvišenom brijegu, okruženu velikom livadom, ograđenu velikim zidom… Prije nuđena lokacija iza Doma za rehabilitaciju bi to barem djelomično omogućila. Prevladalo je mišljenje da crkva mora biti u središtu naselja. Svojim položajem crkva ponajprije mora biti bliza onima koji bi u nju dolazili. Nadalje, crkva je znak. Povijest nas uči da zgrada crkve s pripadajućim tornjem pokazuje vjersko opredjeljenje ljudi pojedinog mjesta, pokazuje njihovu okrenutost prema „gore“. Zato je zgrada crkve vjernicima znak Božje prisutnosti, mjesto sabranosti i mira, drugi dom. Onima koji su se možda udaljili od Crkve, zgrada crkve koja se nalazi uz njihov svakodnevni put poziva ih da se barem ponekad, makar izvana, zapitaju zašto su nekad bili članovi te zajednice. Crkva treba biti znak i onima koji se smatraju nevjernicima. Ona svjedoči prisutnost Božjega naroda na nekom mjestu. Nova lokacija je zbog svega toga idealna. Crkva će biti točno u sredini naselja, na sjecištu centralnih pješačkih zona. Također bit će vidljiva pri samom ulasku u Sloboštinu.

Zašto ovo idejno rješenje? U Projektnom zadatku se ponajprije tražilo da zgrada crkve bude prepoznatljiva. (Neki primjeri iz susjednih župa pokazali su nam da crkva može izgledati kao rezervoar.) Crkva i pastoralni centar trebaju imati sakralni prostor od 400 m2, podrumski prostor sa dvoranama, uredima, sanitarijama te toranj. Prihvaćeno rješenje je najbolje izrazilo naše želje i ideje, ponudilo je kompromis između tradicionalnog pojma crkvene građevine i moderne gradnje a na poseban način svidjelo nam se rješenje crkve koja se smješta na otvoreni trg. Svojim nisko smještenim velikim prozorima to otvaranje je još očitije. Simbolično: oni koji izvana vide što se u unutra događa trebaju dobiti želju da uđu, a oni koji su unutra osjećaju da svoju vjeru trebaju živjeti u vanjskom svijetu. Arhitektica je željela volumenom prostora i jakim prirodnim osvjetljenjem izraziti snagu vjere, ali i omogućiti ugodan boravak onima koji su u crkvi. Jednaka pažnja posvećena je i Pastoralnom centru u podrumu crkve. Trebao je sadržavati sve sadržaje koji su izvan same liturgije potrebni vjerničkoj zajednici: uredske prostorije, vjeronaučne dvorane, dvorane za susrete različitih vjerničkih skupina, biblioteku, prostor Caritasa, kuhinju za priređivanje župnih slavlja, prostor za igru i druženje djece…

Izabrano rješenje gđe Bodić, najbolje je odgovorilo postavljenim zahtjevima a bilo je u tom trenutku prihvatljivo i što se tiče cijene građenja. Grubi predračun je bio milijun DEM.

Nakon izbora Idejnog rješenja projektiranje crkve povjereno je arhitektonskom uredu „BIAM“

Početkom veljače 1996. Župno vijeće odlučuje da se od razgovora i papirologije mora prijeći na konkretne stvari. Organizira se akcija skupljanja umjetničkih predmeta i ručnih radova koji će se prodati na aukciji, djeci se dijele kutije u koje će kroz korizmu stavljati po jednu kunu dnevno. Odlučeno je da se na župni blagdan Uzašašća Gospodnjega na gradilištu buduće crkve blagoslovi njezin kamen temeljac.

Već prije najavljeno skupljanje umjetničkih predmeta i ručnih radova provedeno je uspješno. Od tristotinjak darovanih predmeta svih mogućih namjena i oblika ima dosta slika i goblena a ponajviše ručnih radova koje su napravile žene koje su kod nas u izbjeglištvu. Rasprodaja u nedjelju 5. svibnja pokazuje veliko zanimanje ali i skroman financijski efekt: 2000 kuna. Za utjehu, barem se o tome i o gradnji crkve pričalo.

Na dan Četrdesetnice, 16. 5  1996. već po običaju predvečer, jer je radni dan, slavi se župni blagdan. Kardinal Franjo Kuharić želio ga je uzveličati svojom nazočnošću. Želja nam je bila tom prilikom blagosloviti temeljni kamen (skinut sa tornja katedrale i obrađen u radionici Antuna Lucića u Sv. Nedjelji) i gradilište buduće crkve. Zalaganjem nekolicine župljana oltar je pripremljen na budućem gradilištu. Tog popodneva, po sunčanom vremenu što iz pobožnosti što iz znatiželje, što iz Sloboštine, što iz okolnih naselja, u “grabi” buduće crkve skupilo se oko dvije i pol tisuće ljudi, u Sloboštini nezapamćen skup, moleći za blagoslov pri gradnji crkve. Sam Kardinal koji na početku nije bio oduševljen gradnjom crkve (školskom holu ništa ne fali a nema ni novaca – rekao je) vidjevši toliki svijet ipak priznaje da je vjernicima u sloboštini crkva potrebna. Na blagoslov gradilišta bili su pozvani i državni (dr Žarko Domljan, potpredsjednik Sabora) i gradski čelnici (Miljenko Cvjetko, pomoćnik gradonačelnice i Nikica Milas, Tajnik Područnog ureda Novi Zagreb) koji su se rado odazvali. Zajednička večera nakon sv mise trebala je gradske i državne čelnike kao i neke druge moguće sponzore potaknuti da se uključe u gradnju crkve. Rezultat: svi siti i zadovoljni, neka sitna obećanja i ništa više. Dat će Bog i bolje. Uspjeh te fešte je u propagandi: Sloboština i okolica (i Kaptol) sada zna sve o planovima za gradnju crkve.

Reći će zlobnici da gradnja crkve ove godine, nakon blagoslova kamena temeljca,  nije napredovala. Lako bi bilo kad bi čovjek mogao izbrojiti novce i dobiti ključ u ruke. Onda bi se svi trgali od posla i zauzetosti. Sve dok smo osuđeni na gmizanje i migoljenje od jednog do drugog ureda, od jednog do drugog činovnika, od jednog do drugog čovjeka dobre volje koji je spreman pomoći, gradnja crkve izgleda sve dalja i dalja. A ne pomaže ni društveno kruženje. Nakon pada HDZ-a u gradu, novoizabrana (komunistička) vlast SDP-a u Skupštini grada Zagreba naplaćuje sve ono što su nam prijašnji HDZ-ovci poklonili, a nastoji smetati svim mogućim zakonskim i inim smicalicama, a pritište i ljude koji bi inače izašli u susret. Tome pogoduje i suzdržanost naših crkvenih vlasti koje osim “blagoslova” za gradnju crkve u Sloboštini ne pomažu ni materijalno ni savjetom ni preporukom.

Početkom 1997. godine se sastaje župno vijeće i razrađuje plan i taktiku za dalje. Ideja je sljedeća. Iako imamo samo 200.000,00 DEM (što je dosta za temelje) trebalo bi krenuti s gradnjom. Iako znamo za onu biblijsku o upravitelju koji započne a nema čime dovršiti nama je bitan početak. Ideja je: ako napravimo barem temelje s golemom jamom i puno blata usred Sloboštine onda će nam morati pomoći Grad, jer će to biti njegova sramota. Ružno gradilište bit će sramota i Crkve, pa se očekuje i njezina pomoć. Ako još s Kaptola dolaze vijesti o novom biskupu koji bi objedinio župne blagajne, onda početak gradnje znači dobro početno ulaganje i prioritet pri budućoj rasporedbi biskupijske blagajne. Zbog svega rečenog odlučili smo pristupiti smo gradnji, pa što Bog dade.

Stvari su krenule relativno brzo i lako. Nakon korizme, Uskrsa, krizme i prve pričesti, 8. lipnja 2007. objavljen je u Glasu koncila Natječaj za graditelje. Najpovoljnijom ponudom ispala je ona TEAM – Čakovec koji su uz najpovoljnije reference prvobitnu ponudu spustili 10%. da bi i po njoj bili najpovoljniji. Nadbiskupski Duhovni Stol pristaje na gradnju crkve uz već poslovičnu napomenu kako se ne treba zaduživati i molitvom za blagoslov. Ugovor o gradnji sklopljen sa TEAM-om Čakovec 29. kolovoza 2007. Nadbiskupski duhovni stol ga je potvrdio 4. rujna.

Nakon toga sve je išlo jako brzo. Grupica radnika je ujutro 10. rujna probudila naselje motornim pilama i za dva dana su uspjeli posjeći četiri goleme topole na radost vjernika a tugu zaštitara prirode i velikih zagovornika prava drveća, (misli se protivnika gradnje crkve). Čak su se žalili inspekcijama.

U međuvremenu s Područnim uredom u Novom Zagrebu dogovoreno je korištenje gradskog zemljišta i privremena deponija za odlaganje zemlje te dobivena usmena suglasnost da se pristupi gradnji s time da se pokrene postupak za izdavanje Građevne dozvole koja stoji oko 100.000,00 DEM, što je 15. rujna i učinjeno.

Radnici s jednim bagerom i kamionom su 17. rujna započeli iskop zemlje za podrum i temelje; predviđeno je iskopati oko 1000 m3. Žurili su toliko da su došli raditi čak i nedjeljom, što je nakon pritužbe zauzetih vjernika prekinuto. Usporedno s kopanjem i odvozom zemlje formira se i gradilište: dovozi se dizalica, materijal i pribor a uz cestu je postavljena ploča s natpisom i slikom građevine te podacima o izvođačima. Mnogi su se imali prilike uvjeriti da se Crkva ne šali.

Nakon šest dana (23. rujna) tesari su počeli postavljati oplatu, armirači željezo, a tri dana kasnije zidari su ulili prvih 20 m3 betona.

Sve se to događalo pod budnom paskom i onih koji su se veselili i onih koji su žalili. Javili su se i neki “vlasnici” crkvene lokacije koji su “baš sutra trebali početi graditi kuću na tom mjestu”, a neki su išli ponuditi svoju kuću opčini da je ona otkupi i nama skuplje proda (?), a najbolje su bile glasine kako župnik sebi pravi bazen: u podu crkve betonirali su septičku jamu.

Priprema temelja, cijevi i kanala za instalacije potrajala je do 16. rujna kada su se počeli betonirati zidovi. Ono što je u početku bilo samo na papiru počelo je dobivati trodimenzionalne obrise. Komentari: za neke premalo, prenisko, za druge pametno, baš ono što treba i kako treba.

Dolje dva metra ispod zemlje krov se činio jeko visokim i dalekim. 7. studenog počela je betonaža stropa podruma odnosno poda crkve, a kad su 15. prosinca radnici TEAM-a počeli skidati podupore i oplatu pred godinu dana nevjerojatan prizor otvorio se pred očima – 330 m2 prostora. A u snovima konture i namještaj buduće crkve. Dva dana kasnije gradilište je demontirano, očišćeno i primopredajom građevine završena je prva faza gradnje.

Prvi dani Nove godine 1998. su zbog lijepog vremena pogodni za graditelje. Prva faza crkve je završena, skidaju se preostale oplate i skele, demontira se dizalica, a 15. siječnja je  skinuta ograda oko gradilišta. Sablastan beton sa crnim rupama umjesto prozora, pod poplavljen vodom a iznad stotine željeznih šiljaka traže da se nešto učini. Većina bi htjela dalje.

Obilazim podrumski prostor u kojem je moguće zbog smrznute vode otvoriti klizalište i promišljam što od toga napraviti. Izbaciti vodu i zatvoriti prostor. U projektu je aluminijska bravarija koja je preskupa. Predračuni nekih firmi su oko 22.000,00 DEM. Spas nudi “Mekomp” iz Hoodšana, novootvorena firma čiji je vlasnik šogor našeg župnog vijećnika Ivana Zrne i komu treba malo reklame u Zagrebu. Njegova cijena je 16.000,00 DEM. Dogovorom za prozore i vrata moglo se polako pripremati i ostalo što je potrebno za privremeni crkveni prostor, ponajprije uvođenje struje. Moguće je da ćemo za Uskrs biti u “novoj” crkvi.

Zadnjeg tjedna ožujka radilo se intenzivno. G. Francek Grgurić marljivo «projektira» privremene električne instalacije, buši rupe, postavlja držače i žice (uz ostali pribor dar g. Havličeka). Puno veći problem je dobiti gospodu iz Elektre da na pripremljene instalacije prikopčaju struju. Nakon trideset dana i dvanaest raznih ekipa i pojedinaca konačno je to učinjeno 1. travnja.

Radnici Mekompa su postavljali prozore i vrata, dobrovoljci su svakog dana iz početka meli prašinu koje je uvijek bilo sve više. Pribavljene su fosne za klupe i podij oltara. Očišćen je donekle uređen okoliš. građevinska firma “Lipić” završila je manje zidarske radove i prilagodbe.

Vjernici su prema svojim mogućnostima sudjelovali u opremanju crkve. Donosili su tepihe, cvijeće, zelenilo, pa čak i vrata (Perić-Peručić). Slikari-amateri grupe “Atelier 25” poklonili su deset slika. Glavna akcija je bila 28. ožujka kada je u pripremljenom prostoru postavljen podij za oltar, dobrotom župnika iz Dugava dovezeni tepisi (navodno je na njima predsjednik Tuđman igrao tenis), postavljene ograde (Brnčić), napravljene klupe (Ćerdić-Mandić), tabernakul (Barlović). Završno čišćenje i ukrašavanje bilo je prije podne u subotu 4. travnja.

Navečer 4. travnja (subota uoči Cvjetnice) zakazan je blagoslov novog crkvenog prostora. Tražio sam da dođe netko iz Kaptola ali su rekli da to nije ništa veliko i da napravimo sami. Crkveni je prostor uz solidan odaziv vjernika blagoslovio dekan Josip Dumbović koji je predvodio i prvu sv. misu. Idući dan, na Cvjetnicu sa strepnjom sam čekao što će reći vjernički narod. Reakcija zadivljujuća. Niti jedne kritike a ponegdje i suze radosnice. Petnaestogodišnji san o crkvi barem je djelomično postao java.

Imati vlastiti crkveni prostor je velika prednost. Veća posjećenost obreda Velikog tjedna, blagoslov hrane, posjećenost uskrsnih misa a onda i svibanjskih pobožnosti to zorno pokazuje. Školski hol može poslužiti za sv. obrede samo u nuždi dok crkva, pa bio to i obični betonski podrum odiše nečim svetim, posebnim. Dani poslije Uskrsa svima su nam služili za uhodavanje i privikavanje na novi prostor da bi svečanosti prve pričesti, krizme i župnog blagdana Uzašašća Gospodnjega pokazale sav sjaj, ali i bitne nedostatke novog prostora. Dežurni kritičari (malobrojni ali glasni) smatraju da je to prostor nedostojan službe Božje. Imaju alibi da (ponovo) ne dolaze na mise, draža im je katedrala ili Siget?!?

Sv. potvrdu je kandidatima 2. svibnja podijelio nadbiskup Josip Bozanić kojemu je to bio prvi posjet župi. Pohvalio je nastojanja oko gradnje crkve i obećao pomoć. Skromno ali dolično uređen prostor, primjerno ponašanje krizmanika i raspjeva crkveni zbor učinili su da taj događaj uđe u najsvjetliju povijest župe. Ponovilo se to i 10. svibnja prilikom prve pričesti a vrhunac je bio 21. svibnja na proslavi župnog blagdana.

Uz redovite župne aktivnosti ove je godine najveći problem vraćanje duga od sto tisuća DEM-a graditeljima crkve. Odaziv vjernika (ponajviše umirovljenika) je zadivljujući, ali brojke su ipak male. Providnost valjda potiče Ministra financija g. Škegru da pomogne sa 30.000,00 Kn, te zahvaljujući kratkoročnom kreditu Slavonske banke dugovi su otplaćeni.

Prvi Božić u novoj crkvi započinje Malom polnoćkom na kojoj djeca imaju svoj igrokaz o djedu Martinu (priprema: Stojaković, Huđek, Horvat), za polnoćku je crkva premalena i zbog kondenzacije sa plafona počinje «padati kiša», a na Božić ujutro bez obzira na brojnost vjernika zabilježena je najniža temperatura od 0% C. (Utješio me Nadbiskup koji je dva dana kasnije u utrinskoj novoj crkvi služio misu na -8% C.)

Gradnja crkve  bi 1999.godine trebala mirovati. To pokazuje prazna crkvena blagajna. Prošle dvije godine smo se malo zahuktali i zasitili, a «dobri vjernici» kažu da nam je dobro i u podrumu.

Ipak na jesen, na blagdan Uzvišenja sv. križa dogodilo se nešto nemoguće, čudo. Nadbiskup Josip, onako usput prilikom pozdrava za vrijeme susreta u franjevačkoj blagovaonici u Sigetu, napominje da bi se nakon potpisivanja tzv. Financijskog ugovora između Vatikana i Republike Hrvatske ove godine mogla pronaći sredstva za stavljanje pod krov crkve u Sloboštini. Da čovjek ne povjeruje.  Procedura je slijedeća: Treba otići do Povjerenika za gradnje i popravke Zagrebačke nadbiskupije vlč. Franje Tkalčeca i nadbiskupijskog ekonoma vlč. Jurice Jerneića i reći im da je nadbiskup tako rekao. Oni su stvar primili na znanje i najavili dolazak da snime stanje. Sreća za Sloboštinu što je taj dan padala kiša. Bila je prilika da se vidi kako krovna ploča podruma crkve propušta vodu na pet mjesta i pada u različite kante. Bilo je i još pet nepotrebnih kanti da se pojača dojam (Bože mi oprosti!). Jednoglasno su odlučili da se pomogne gradnja crkve.

Dalje je sve stvar procedure. Proveden je natječaj za gradnju. Bez obzira što nisu nudili mito kao neki drugi, ponovo su najpovoljniji bili iz TEAM-a Čakovec. Ugovorom su riješena sva pitanja.

Što se tiče graditelja TEAM-a Čakovec opet sve kreće brzo i efikasno. Počelo je sredinom veljače. Pod vodstvom glavnog inžinjera Maria Hajsoka i njegovog pomočnika Renata Tkaleca za dva dana formirano je gradilište, postavlja se dizalica, kamioni dovoze oplate i armaturu i za nekoliko dana ulijevaju se prvi kubici betona. Teoretski, može se dnevno dići 1,2 m novog zida. Ipak radi se nešto sporije. S Kaptolom je dogovoreno da se mjesečno napravi radova za 200.000,00Kn, što graditelji skoro u kunu poštuju. Tim tempom gradnja traje nepunih devet mjeseci. Jedini zastoj se događa nakon isporuke krovne konstrukcije. Slovenski kooperant TEAM-a koji je trebao napraviti i montirati krovne nosače isporučio ih je neispravne. Imali su višak rupa, vijci su virili iz čeličnih ploča, neki su bili i slomljeni. Dogovoreno je da se izrade novi, a stare je ispilio jedan radnik misleći da će njima grijati kuću. Posao mu je bio uzaludan, napravljeni su tako da ne smiju gorjeti.

Nakon što je pred kraj godine crkva stavljena pod krov maknuta je ograda gradilišta, ostalo je poprilično smeća i različitih graba koje je trebalo počistiti i izravnati da netko ne slomi nogu, a i sramota je vidjeti. Sablasno su djelovale rupe  budućih vrata i prozora. S jedne smo strane punu ponosa na ovo napravljeno, s druge strane ispunjeni strepnjom – što i kako dalje?

Sredinom veljače 2001. ukazala se prilika za radove na otvorenom. Pozivu su se odazvali rijetki zanesenjaci. Ipak nakon par sati kopanja i grabljanja po vani i struganja betona i žbuke iznutra rezultat je bio vidljiv. Ideja je bila da se Uskrs slavi u «gornjoj» crkvi. Zato se sredinom ožujka formirala zanimljiva ekipa «Subotara» (radili smo svake subote), majstora za bušenje zidova, mjerenje i rezanje dasaka, šarafljenje i obilato prigovaranje i pametovanje koja si je dala zadatak sve prozorske rupe i vrata zatvoriti što prikupljenim starim prozorima i vratima, što običnim daskama kako bi se crkva zaštitila od posjetitelja nakon obilnih piva u obližnjim gostionicama, ali također da ne puše, te da se može urediti prikladni prostor za bogoslužje. Na brzinu angažirani kamenari postavljali su pred crkvom betonske kulir-ploče da se može uči u crkvu. Francek i njegovi sinovi Blaž i Hrvoje natezali su sajle i izvlačili žice za privremenu rasvjetu, gospođe od krpe i metle su svake subote ispočetka prale podove i namještaj koji je postupno pristizao. Oltar su nam poklonile časne uršulinke iz Vlaške: trebale su ga baciti jer se raspadao od prevelikog zalijevanja cvijeća na njemu. Nama će biti dobar.

U jeku najintenzivnijih priprema, u subotu uoči četvrte korizmene nedjelje, već pomalo u cajtnotu, a u želji da radovi budu što brže i što bolje obavljeni, župnik je neoprezno skačući iz stepenica na galeriju stražnje strane crkve umjesto nogama doskočio na desnu ruku. Slika na traumatologiji pokazuje iščašenje desnog ramena. Nije boljelo namještanje koliko tri tjedna gipsa koji je oduzeo čitavu desnu ruku. Tri tjedna svrbeži. Tri tjedna na sveopće čuđenje služenja sv. misa sa samo lijevom rukom. Zabava za one koji su me prvi puta tako vidjeli. Sva sreća, rođeni sam ljevak. Na svećeničkom danu primijetio je to i Nadbiskup. Očekivao sam velike izraze sućuti, zabrinutosti ponudu za kakovu pripomoć, dobio samo strogi ukor opomenu da ubuduće budem pažljiviji. Gips je skinut na Veliki petak. Najbolnije iskustvo čitave priče. Ruka je slobodna ali bolno nepokretna.

Bez obzira na sve Prva je misa u «gornjoj» crkvi služena samo lijevom rukom u subotu uoči Cvjetnice 7. travnja 2001. Cvjetnica, Veliki tjedan, Uskrs proslavljeni su bez obzira na sumorni izgled još svježeg betona i bez obzira na hladnoću koja je tih dana zavladala, svečano i radosno. Neki su održali obećanje: doći će u crkvu kad bude pod krovom. I došli su. Neki i ostali do današnjeg dana.

«Novu» crkvu blagoslovio je msgr. dr. Vlado Košić pomoćni biskup zagrebački na blagdan Uzašašća Gospodnjega 24. svibnja u prisutnosti arhitektice gđe. Bodić, predstavnika TEAM-a Čakovec koji su crkvu sagradili, nadzornog ing. Marija Todorića te velikog broja vjernika Sloboštine i (i okolice). Na zajedničkom domjenku nakon večernje misu u podrumskom dijelu crkve izraženo je zadovoljstvo učinjenim.

Početkom jeseni sazrilo je vrijeme da se počne razmišljati o pravim vratima i prozorima. Predračun se kreće oko 400.000,00 Kn. Toliko imamo, ali s poslom treba pričekati proljeće.

Pojavom prvih znakova zatopljenja g. 2002. došlo je vrijeme aktiviranja radova na uređenju crkve. Želja nam je Uskrs provesti u novouređenom prostoru. Već unaprijed dogovoreni radovi na zatvaranju crkve prozorima i vratima započinju građevnu sezonu. Na natječaju posao dobiva poduzeće «Alfa» vlasnika g. Ante Marinova. Mjesec dana nakon uzimanja mjere došao je red na montažu. Srce mi se steglo kad su skidali naše prošlogodišnje «rukotvorine» od dasaka i svakakvih prozorskih okvira i vrata na zidnim rupama. Ali žal prestaje kad se vidi koliko će u crkvu ulaziti svjetla. Sve je išlo dobro do pred sam kraj kad je trebalo staviti zadnje opšave i izolaciju. Majstor je bankrotirao, nema s čime završiti, ja mu se ne usuđujem dati unaprijed novce, i tako ćemo još dugo gledati dva vanjska i jedan unutarnji stup ne izoliran i nezavršen. Svečano je obećao da će,  čim nešto zaradi, dovršiti stvar.

Usporedno s izradom i montažom «aluminijske bravarije» krenulo se sa izradom električnih instalacija kako bi se pripremili radovi za žbukanje i bojanje unutrašnjosti crkve. Na natječaju posao dobiva poduzeće «Elektrika Heling» našeg župljanina Marijana Havličeka. Dosta je muke s probijanjem cijevi za elektriku, ponegdje treba i štemati, i opet skidanje stare rukotvorine Franceka Grgurića od prešle godine. Potrošeno je oko pet kilometara žice.

Na tako priređene zidove trebalo je na kraju staviti žbuku. Budući da su betoneri TEAM-a Čakovec dobro i ravno napravili zidove, klasične žbuke nije trebalo, već su zidovi izravnani glet-masom. Taj posao dobilo je poduzeće «Štrole» g. Joze Tomića. Čovjek zna svoj posao, ali riječi kao «termini i rokovi» ne nalaze se u njegovom rječniku. Dva tjedna pred Cvjetnicu on se čudom čudi vremenu koje tako brzo prolazi a on nije uspio usput završiti i još nekoliko gradilišta. Na pitanje zašto započinje raditi na više mjesta, kaže da tako čuva posao. Kad već započne, neće tražiti drugoga. Bezobrazluk! Ipak, uz veliku količinu nagovaranja, molbi i prijetnji sve je bilo gotovo uoči Cvjetnice. Već uhodana ekipa od desetak ljudi čitav dan čisti crkvu i sve je spremno da se Veliki tjedan svečano započne. Iako je baš za Uskrs zahladilo, za sve, i mnoge koji još nikad nisu bili, užitak je doći u novouređenu crkvu.

Kad se vidjelo da nakon uređivanja crkve župna blagajna nije presušila, poduzetne glave Ekonomskog vijeća odlučuju početkom ljeta 2001. urediti dio podruma u kojem bi trebale biti vjeronaučne dvorane. Tako se krajem ljeta već spomenuta ekipa «Heling-Štrole» (i ovaj put sa tri mjeseca zakašnjenja) zavukla u podrum i nakon tri tjedna marljivog rada završili su dojmljiv posao. Ukazale su se potpuno uređene dvije vjeronaučne dvorane. Providnost je valjda htjela da se u to vrijeme uređuje škola u Sv. Klari, tako smo dobili rabljeni, ali još uvijek dobar školski namještaj, jednako tako zbog uređivanja gradske knjižnice dobili smo nešto stolova i polica. Napravljeno je i električno grijanje. Time je mogla početi nova era vjeronauka, susreta mladih, proba pjevačkog zbora te svih drugih skupova kojima je bio potreban prostor.

Kroz 2002. godinu trebalo je opraviti potpuno iscrpljenu župnu blagajnu. Radovi su zastali, a brojke na žiro-računu su polako rasle. Savjet struke i odluka Ekonomskog vijeća je: uređenje crkvenog poda u 2003. godini. Mi smo pokazali dobru volju, no arhitektici je potrebno devet mjeseci da odluči kakav kamen i kako ga postaviti. Dogodilo se da smo kao pravi amateri početkom jeseni počeli praviti grijanje. Za to vrijeme raspisani su natječaji za betoniranje podne ploče, kamenarske radove i izradu grijanja. Nakon prikupljenih ponuda odlučeno je da će izolacijske radove i podloge praviti poduzeće NIKEL, grijanje ELPOS a kamenarske radove KLESARSTVO LUCIĆ. Prvi su sredinom studenog u pet dana napravili svoje. Drugi kažu da ne mogu prije kamenara a kamenari nakon tri dana, pošto su popločili oltarni prostor shvate da nemaju više kamena. Potrebitig granita nije bilo nigdje u Europi. (Zavidni konkurent Stipi Luciću je išao provjeravati i doznao da brod sa kamenom dolazi iz Indije neposredno pred Božić u Genovu a distribuira ga neki Srbin iz Torina). U ugovoru nam piše dvadeset radnih dana, problem je – kojih.

S tužnom konstatacijom da od svečanog Božića neće biti ništa, ponovno, nakon dvije godine selimo u podrum. Ovaj put, zbog izolacije, stvarno je toplo. Jedina utjeha.

Ovdje je potrebno reći koju o izboru načina grijanja crkve. Idejno rješenje predviđa da se crkva grije podnim grijanjem priključenim na gradsku Toplanu. To bi vjerojatno bilo dobro rješenje da se 2001. godine nisu pojavili nepremostivi problemi. Pozvana gospoda iz Toplane počinju računati sve moguće troškove: u blizini nema dostatnog toplovoda, velika kubikaža crkve, priključne takse… – sve skupa oko 120.000 ondašnjih DEM-a. Kada se tome pribroji cijena toplinske podstanice i svih instalacija, grijanje bi koštalo oko 200.000. DEM-a. Toliko nismo imali. Rješenje se nudilo u susjednim crkvama u Dugavama i Savskom Gaju. Oni su, zbog sličnih problema, već bili postavili električno grijanje. Iako stoji prigovor da je struja najskuplji energent, naša je računica pokazala drugo. Sama instalacija grijaćih kabela i upravljačkog ormarića koštala je oko 120.000 Kn. Još smo zakupili 16 KW struje za nešto manje od 31.000 Kn. Time su pokriveni svi troškovi. Automatika se brine da se crkva grije noću kad je struja duplo jeftinija. Tarifni sistem omogućava da se angažirana snaga struje plača samo u mjesecima kad je grijanje uključeno. Električno podno grijanje ne treba, za razliku od vodenog, nikakvo održavanje. Gruba računica pokazuje da ćemo se električnim grijanjem o odnosu na Toplanu besplatno grijati barem deset godina. Podrumski prostor se zasada grije također na struju, no predviđena je gradnja plinovoda uz samu crkvu, što će nam u budućnosti dati nove mogućnosti.

Dugotrajno toplo vrijeme početkom zime pokazalo je svoje zube u siječnju 2004. Krajem siječnja, bez obzira na hladnoću radovi su počeli i za deset dana dovršeni.

Na opće iznenađenje, u subotu 7. veljače završeni je poliranje kamena, stavljena su klecala, napravljeno je zadnje čišćenje. Crkva je ponovno spremna za liturgijska slavlja. Prva služba te subote navečer na novom grijanom podu bila je vjenčanje Tomislava Krpana i Višnje Vuksanović. A drugog dana, u nedjelju, nešto čudno. Vani grije sunce, unutra elektrika, crkva prepuna svjetla, pjeva se ko’ nikada (kažu da pod pridonosi akustici), svi sretni, crkva prepuna. Pitam se kakvi će biti računi za struju. (naknadno: za prva dva mjeseca «samo» 5000 Kn).

Grijanjem su neki pomalo razočarani. Valjda su ljudi očekivali da će grijati na 25 C, da će oni u salonkama i kratkim rukavima uživati na misi. Za utjehu, grijanje će biti efikasnije kad bude napravljena izo-fasada, kad se bude grijalo konstantno i kad se kamen i beton potpuno osuše. Probleme nezadovoljnih s grijanjem riješilo je nekoliko jako toplih dana u ožujku, a bitno pokvarilo dojam puno hladnih i prekišovitih dana u travnju što se nastavlja sve do polovice lipnja.

Događaju se i «čuda». Već davno zaboravljeni g. Marinov, koji prije dvije godine nije uspio završiti svoje limarske radove, pojavljuje se pred c

Početkom jeseni, u jeku priprema za početak pastoralne godine, nametnulo se Ekonomskom vijeću pitanje: što s preostalim novcem, budući da se mnogo govori o mogućoj devalvaciji. Bez obzira što je poslova puno, odlučeno je izraditi fasadu crkve. Budući da nije vrijeme za «pravu» fasadu od kamena, kako je predviđeno na početku, ide se na drugo rješenje: izolacija i završni silikatni sloj. Sve zbog toga da se zaštite betonski zidovi od vlage i kiše te da se konačno bez velikih gubitaka može crkva grijati. Na mini-natječaju posao dobiva poduzeće NIKEL s gospodinom Željkom Nikšićem na čelu. Probu su već napravili lani kad su stavili izolaciju na vjeronaučne dvorane.

I kako to već biva, dogovor je postignut, ugovori potpisani ali posao nikako da krene. Za početak zauzeti su fasaderi, pa onda arhitektica se tri mjeseca ne može odlučiti za boju. I tako kad je već trebalo sve biti završeno, sredinom desetog mjeseca mi počinjemo s radom. Sva sreća da je poslužilo vrijeme. Toranj i nadstrešnica bit će završeni na proljeće kad bude toplije. Rezultat poduzetih napora je konačno svečano proslavljen Božić u toploj crkvi. Ovaj put bez kovčega s alatom i bušilicama. Konačno.

Valjda je normalno da se vremenom sve manje radi na crkvi. Manje su potrebe, manje je novca, a i mi radnici sve smo umorniji.

Nakon što je pred kraj godine dovršena fasada crkve preostalo je još nešto novca koji smo odlučili potrošiti na fasadu tornja u 2005. godini. Toranj nije, barem prema ideji, samo građevina koja će držati buduće zvono. Toranj bi trebao biti prepoznatljivi znak, ponajprije crkve kao građevine, a onda i jasan pokazatelj svima koji u sloboštinu navrate da tu ima onih koji svoj pogled na drže samo prikovan uz svakodnevne ceste i putove, nago ga barem katkad podignu prema nebesima. Toranj bi, dakle, trebao biti vidljiv i prepoznatljiv. Skele oko tornja pripomogle su da se, bez obzira što je bilo planirano drugačije, na vrh tornja postavi križ od inoxa veličine 4 metra. Radovi su započeli odmah iza Uskrsa a završenu su u lipnju. I usred ljeta kada „podivljalo“ drveće uz cestu svojim krošnjama skriva crkvu, križ navrh tornja svima pokazuje što je u središtu Sloboštine

Nakon što je pred kraj godine crkva stavljena pod krov maknuta je ograda gradilišta, ostalo je poprilično smeća i različitih graba koje je trebalo počistiti i izravnati da netko ne slomi nogu, a i sramota je vidjeti. Sablasno su djelovale rupe  budućih vrata i prozora. S jedne smo strane punu ponosa na ovo napravljeno, s druge strane ispunjeni strepnjom – što i kako dalje?

Sredinom veljače 2001. ukazala se prilika za radove na otvorenom. Pozivu su se odazvali rijetki zanesenjaci. Ipak nakon par sati kopanja i grabljanja po vani i struganja betona i žbuke iznutra rezultat je bio vidljiv. Ideja je bila da se Uskrs slavi u «gornjoj» crkvi. Zato se sredinom ožujka formirala zanimljiva ekipa «Subotara» (radili smo svake subote), majstora za bušenje zidova, mjerenje i rezanje dasaka, šarafljenje i obilato prigovaranje i pametovanje koja si je dala zadatak sve prozorske rupe i vrata zatvoriti što prikupljenim starim prozorima i vratima, što običnim daskama kako bi se crkva zaštitila od posjetitelja nakon obilnih piva u obližnjim gostionicama, ali također da ne puše, te da se može urediti prikladni prostor za bogoslužje. Na brzinu angažirani kamenari postavljali su pred crkvom betonske kulir-ploče da se može uči u crkvu. Francek i njegovi sinovi Blaž i Hrvoje natezali su sajle i izvlačili žice za privremenu rasvjetu, gospođe od krpe i metle su svake subote ispočetka prale podove i namještaj koji je postupno pristizao. Oltar su nam poklonile časne uršulinke iz Vlaške: trebale su ga baciti jer se raspadao od prevelikog zalijevanja cvijeća na njemu. Nama će biti dobar.

U jeku najintenzivnijih priprema, u subotu uoči četvrte korizmene nedjelje, već pomalo u cajtnotu, a u želji da radovi budu što brže i što bolje obavljeni, župnik je neoprezno skačući iz stepenica na galeriju stražnje strane crkve umjesto nogama doskočio na desnu ruku. Slika na traumatologiji pokazuje iščašenje desnog ramena. Nije boljelo namještanje koliko tri tjedna gipsa koji je oduzeo čitavu desnu ruku. Tri tjedna svrbeži. Tri tjedna na sveopće čuđenje služenja sv. misa sa samo lijevom rukom. Zabava za one koji su me prvi puta tako vidjeli. Sva sreća, rođeni sam ljevak. Na svećeničkom danu primijetio je to i Nadbiskup. Očekivao sam velike izraze sućuti, zabrinutosti ponudu za kakovu pripomoć, dobio samo strogi ukor opomenu da ubuduće budem pažljiviji. Gips je skinut na Veliki petak. Najbolnije iskustvo čitave priče. Ruka je slobodna ali bolno nepokretna.

Bez obzira na sve Prva je misa u «gornjoj» crkvi služena samo lijevom rukom u subotu uoči Cvjetnice 7. travnja 2001. Cvjetnica, Veliki tjedan, Uskrs proslavljeni su bez obzira na sumorni izgled još svježeg betona i bez obzira na hladnoću koja je tih dana zavladala, svečano i radosno. Neki su održali obećanje: doći će u crkvu kad bude pod krovom. I došli su. Neki i ostali do današnjeg dana.

«Novu» crkvu blagoslovio je msgr. dr. Vlado Košić pomoćni biskup zagrebački na blagdan Uzašašća Gospodnjega 24. svibnja u prisutnosti arhitektice gđe. Bodić, predstavnika TEAM-a Čakovec koji su crkvu sagradili, nadzornog ing. Marija Todorića te velikog broja vjernika Sloboštine i (i okolice). Na zajedničkom domjenku nakon večernje misu u podrumskom dijelu crkve izraženo je zadovoljstvo učinjenim.

 Početkom jeseni sazrilo je vrijeme da se počne razmišljati o pravim vratima i prozorima. Predračun se kreće oko 400.000,00 Kn. Toliko imamo, ali s poslom treba pričekati proljeće.

Na Bogojavljenje 2007., nakon strke s mladima, odlučili smo u miru blagosloviti novouređeni podrumski prostor. Bila je to prilika da se župljanima predstavi drugi dio onoga što je potrebno za rad svake župe, a to je, pored crkvenog prostora, prostor pastoralnog centra. Tek sada, kad su svi zidovi na svome mjestu pokazalo se kako smo pred deset godina dobro promišljali pastoralne potrebe i kako ih je arhitektica znalački ukomponirala u smislenu cjelinu. Pored već prije djelomično uređenih vjeronaučnih dvorana sada imamo još jednu višenamjensku dvoranu, biblioteku, prostor Caritasa, dva ureda, kuhinju i ne manje značajan sanitarni prostor. Iako još neadekvatno namješten, prostor bez ijedne primjedbe, mnogi znatiželjnici smatraju početkom novog uzleta u radu župe Sloboština.

Godina 2007. opet donosi smirenje. Župna blagajna je ponovo mršava, novih inicijativa nema, nadamo se da se potencijalni darovatelji spremaju za neke buduće akcije. Sila nas je natjerala da pred Božić postavimo inox ograde oko predcrkvenog prostora kako se ne bi dogodilo da koje dijete (majke i bake ih vole dovoditi pred crkvu) ne padne u niže prostore crkvenog dvorišta.

Ovime završavam kratki prikaz onoga što se u proteklih dvadeset i tri godine radilo na izgrađivanju crkvene infrastrukture u naselju i župi uzašašća Gospodnjega Zagreb-Sloboština. Gledajući unatrag mnogi će misliti da su stvari mogle ići drugačije, da su se mogle donijeti druge odluke, napraviti drugi izbori. Tome sigurno doprinose i nevješta pismena obrazloženja. No mi koji smo u određenim trenucima morali stvari pokretati i o njima odlučivati smatramo da smo, prema mogućnostima, učinili najbolje što se u datom trenutku moglo. Naše poslove na gradnji crkve a još više naš zajednički posao na naviještanju Božje riječi i službi svetih otajstava prepuštamo sudu najvećeg Graditelja.

 Pojavom prvih znakova zatopljenja g. 2002. došlo je vrijeme aktiviranja radova na uređenju crkve. Želja nam je Uskrs provesti u novouređenom prostoru. Već unaprijed dogovoreni radovi na zatvaranju crkve prozorima i vratima započinju građevnu sezonu. Na natječaju posao dobiva poduzeće «Alfa» vlasnika g. Ante Marinova. Mjesec dana nakon uzimanja mjere došao je red na montažu. Srce mi se steglo kad su skidali naše prošlogodišnje «rukotvorine» od dasaka i svakakvih prozorskih okvira i vrata na zidnim rupama. Ali žal prestaje kad se vidi koliko će u crkvu ulaziti svjetla. Sve je išlo dobro do pred sam kraj kad je trebalo staviti zadnje opšave i izolaciju. Majstor je bankrotirao, nema s čime završiti, ja mu se ne usuđujem dati unaprijed novce, i tako ćemo još dugo gledati dva vanjska i jedan unutarnji stup ne izoliran i nezavršen. Svečano je obećao da će,  čim nešto zaradi, dovršiti stvar.

Usporedno s izradom i montažom «aluminijske bravarije» krenulo se sa izradom električnih instalacija kako bi se pripremili radovi za žbukanje i bojanje unutrašnjosti crkve. Na natječaju posao dobiva poduzeće «Elektrika Heling» našeg župljanina Marijana Havličeka. Dosta je muke s probijanjem cijevi za elektriku, ponegdje treba i štemati, i opet skidanje stare rukotvorine Franceka Grgurića od prešle godine. Potrošeno je oko pet kilometara žice.

Na tako priređene zidove trebalo je na kraju staviti žbuku. Budući da su betoneri TEAM-a Čakovec dobro i ravno napravili zidove, klasične žbuke nije trebalo, već su zidovi izravnani glet-masom. Taj posao dobilo je poduzeće «Štrole» g. Joze Tomića. Čovjek zna svoj posao, ali riječi kao «termini i rokovi» ne nalaze se u njegovom rječniku. Dva tjedna pred Cvjetnicu on se čudom čudi vremenu koje tako brzo prolazi a on nije uspio usput završiti i još nekoliko gradilišta. Na pitanje zašto započinje raditi na više mjesta, kaže da tako čuva posao. Kad već započne, neće tražiti drugoga. Bezobrazluk! Ipak, uz veliku količinu nagovaranja, molbi i prijetnji sve je bilo gotovo uoči Cvjetnice. Već uhodana ekipa od desetak ljudi čitav dan čisti crkvu i sve je spremno da se Veliki tjedan svečano započne. Iako je baš za Uskrs zahladilo, za sve, i mnoge koji još nikad nisu bili, užitak je doći u novouređenu crkvu.

Kad se vidjelo da nakon uređivanja crkve župna blagajna nije presušila, poduzetne glave Ekonomskog vijeća odlučuju početkom ljeta 2001. urediti dio podruma u kojem bi trebale biti vjeronaučne dvorane. Tako se krajem ljeta već spomenuta ekipa «Heling-Štrole» (i ovaj put sa tri mjeseca zakašnjenja) zavukla u podrum i nakon tri tjedna marljivog rada završili su dojmljiv posao. Ukazale su se potpuno uređene dvije vjeronaučne dvorane. Providnost je valjda htjela da se u to vrijeme uređuje škola u Sv. Klari, tako smo dobili rabljeni, ali još uvijek dobar školski namještaj, jednako tako zbog uređivanja gradske knjižnice dobili smo nešto stolova i polica. Napravljeno je i električno grijanje. Time je mogla početi nova era vjeronauka, susreta mladih, proba pjevačkog zbora te svih drugih skupova kojima je bio potreban prostor.

Kroz 2002. godinu trebalo je opraviti potpuno iscrpljenu župnu blagajnu. Radovi su zastali, a brojke na žiro-računu su polako rasle. Savjet struke i odluka Ekonomskog vijeća je: uređenje crkvenog poda u 2003. godini. Mi smo pokazali dobru volju, no arhitektici je potrebno devet mjeseci da odluči kakav kamen i kako ga postaviti. Dogodilo se da smo kao pravi amateri početkom jeseni počeli praviti grijanje. Za to vrijeme raspisani su natječaji za betoniranje podne ploče, kamenarske radove i izradu grijanja. Nakon prikupljenih ponuda odlučeno je da će izolacijske radove i podloge praviti poduzeće NIKEL, grijanje ELPOS a kamenarske radove KLESARSTVO LUCIĆ. Prvi su sredinom studenog u pet dana napravili svoje. Drugi kažu da ne mogu prije kamenara a kamenari nakon tri dana, pošto su popločili oltarni prostor shvate da nemaju više kamena. Potrebitig granita nije bilo nigdje u Europi. (Zavidni konkurent Stipi Luciću je išao provjeravati i doznao da brod sa kamenom dolazi iz Indije neposredno pred Božić u Genovu a distribuira ga neki Srbin iz Torina). U ugovoru nam piše dvadeset radnih dana, problem je – kojih.

S tužnom konstatacijom da od svečanog Božića neće biti ništa, ponovno, nakon dvije godine selimo u podrum. Ovaj put, zbog izolacije, stvarno je toplo. Jedina utjeha.

Ovdje je potrebno reći koju o izboru načina grijanja crkve. Idejno rješenje predviđa da se crkva grije podnim grijanjem priključenim na gradsku Toplanu. To bi vjerojatno bilo dobro rješenje da se 2001. godine nisu pojavili nepremostivi problemi. Pozvana gospoda iz Toplane počinju računati sve moguće troškove: u blizini nema dostatnog toplovoda, velika kubikaža crkve, priključne takse… – sve skupa oko 120.000 ondašnjih DEM-a. Kada se tome pribroji cijena toplinske podstanice i svih instalacija, grijanje bi koštalo oko 200.000. DEM-a. Toliko nismo imali. Rješenje se nudilo u susjednim crkvama u Dugavama i Savskom Gaju. Oni su, zbog sličnih problema, već bili postavili električno grijanje. Iako stoji prigovor da je struja najskuplji energent, naša je računica pokazala drugo. Sama instalacija grijaćih kabela i upravljačkog ormarića koštala je oko 120.000 Kn. Još smo zakupili 16 KW struje za nešto manje od 31.000 Kn. Time su pokriveni svi troškovi. Automatika se brine da se crkva grije noću kad je struja duplo jeftinija. Tarifni sistem omogućava da se angažirana snaga struje plača samo u mjesecima kad je grijanje uključeno. Električno podno grijanje ne treba, za razliku od vodenog, nikakvo održavanje. Gruba računica pokazuje da ćemo se električnim grijanjem o odnosu na Toplanu besplatno grijati barem deset godina. Podrumski prostor se zasada grije također na struju, no predviđena je gradnja plinovoda uz samu crkvu, što će nam u budućnosti dati nove mogućnosti.

Dugotrajno toplo vrijeme početkom zime pokazalo je svoje zube u siječnju 2004. Krajem siječnja, bez obzira na hladnoću radovi su počeli i za deset dana dovršeni.

Na opće iznenađenje, u subotu 7. veljače završeni je poliranje kamena, stavljena su klecala, napravljeno je zadnje čišćenje. Crkva je ponovno spremna za liturgijska slavlja. Prva služba te subote navečer na novom grijanom podu bila je vjenčanje Tomislava Krpana i Višnje Vuksanović. A drugog dana, u nedjelju, nešto čudno. Vani grije sunce, unutra elektrika, crkva prepuna svjetla, pjeva se ko’ nikada (kažu da pod pridonosi akustici), svi sretni, crkva prepuna. Pitam se kakvi će biti računi za struju. (naknadno: za prva dva mjeseca «samo» 5000 Kn).

Grijanjem su neki pomalo razočarani. Valjda su ljudi očekivali da će grijati na 25 C, da će oni u salonkama i kratkim rukavima uživati na misi. Za utjehu, grijanje će biti efikasnije kad bude napravljena izo-fasada, kad se bude grijalo konstantno i kad se kamen i beton potpuno osuše. Probleme nezadovoljnih s grijanjem riješilo je nekoliko jako toplih dana u ožujku, a bitno pokvarilo dojam puno hladnih i prekišovitih dana u travnju što se nastavlja sve do polovice lipnja.

 Na Bogojavljenje 2007., nakon strke s mladima, odlučili smo u miru blagosloviti novouređeni podrumski prostor. Bila je to prilika da se župljanima predstavi drugi dio onoga što je potrebno za rad svake župe, a to je, pored crkvenog prostora, prostor pastoralnog centra. Tek sada, kad su svi zidovi na svome mjestu pokazalo se kako smo pred deset godina dobro promišljali pastoralne potrebe i kako ih je arhitektica znalački ukomponirala u smislenu cjelinu. Pored već prije djelomično uređenih vjeronaučnih dvorana sada imamo još jednu višenamjensku dvoranu, biblioteku, prostor Caritasa, dva ureda, kuhinju i ne manje značajan sanitarni prostor. Iako još neadekvatno namješten, prostor bez ijedne primjedbe, mnogi znatiželjnici smatraju početkom novog uzleta u radu župe Sloboština. Početkom jeseni, u jeku priprema za početak pastoralne godine, nametnulo se Ekonomskom vijeću pitanje: što s preostalim novcem, budući da se mnogo govori o mogućoj devalvaciji. Bez obzira što je poslova puno, odlučeno je izraditi fasadu crkve. Budući da nije vrijeme za «pravu» fasadu od kamena, kako je predviđeno na početku, ide se na drugo rješenje: izolacija i završni silikatni sloj. Sve zbog toga da se zaštite betonski zidovi od vlage i kiše te da se konačno bez velikih gubitaka može crkva grijati. Na mini-natječaju posao dobiva poduzeće NIKEL s gospodinom Željkom Nikšićem na čelu. Probu su već napravili lani kad su stavili izolaciju na vjeronaučne dvorane.

Godina 2007. opet donosi smirenje. Župna blagajna je ponovo mršava, novih inicijativa nema, nadamo se da se potencijalni darovatelji spremaju za neke buduće akcije. Sila nas je natjerala da pred Božić postavimo inox ograde oko predcrkvenog prostora kako se ne bi dogodilo da koje dijete (majke i bake ih vole dovoditi pred crkvu) ne padne u niže prostore crkvenog dvorišta.

Ovime završavam kratki prikaz onoga što se u proteklih dvadeset i tri godine radilo na izgrađivanju crkvene infrastrukture u naselju i župi uzašašća Gospodnjega Zagreb-Sloboština. Gledajući unatrag mnogi će misliti da su stvari mogle ići drugačije, da su se mogle donijeti druge odluke, napraviti drugi izbori. Tome sigurno doprinose i nevješta pismena obrazloženja. No mi koji smo u određenim trenucima morali stvari pokretati i o njima odlučivati smatramo da smo, prema mogućnostima, učinili najbolje što se u datom trenutku moglo. Naše poslove na gradnji crkve a još više naš zajednički posao na naviještanju Božje riječi i službi svetih otajstava prepuštamo sudu najvećeg Graditelja.

 I kako to već biva, dogovor je postignut, ugovori potpisani ali posao nikako da krene. Za početak zauzeti su fasaderi, pa onda arhitektica se tri mjeseca ne može odlučiti za boju. I tako kad je već trebalo sve biti završeno, sredinom desetog mjeseca mi počinjemo s radom. Sva sreća da je poslužilo vrijeme. Toranj i nadstrešnica bit će završeni na proljeće kad bude toplije. Rezultat poduzetih napora je konačno svečano proslavljen Božić u toploj crkvi. Ovaj put bez kovčega s alatom i bušilicama. Konačno.

Valjda je normalno da se vremenom sve manje radi na crkvi. Manje su potrebe, manje je novca, a i mi radnici sve smo umorniji.

Nakon što je pred kraj godine dovršena fasada crkve preostalo je još nešto novca koji smo odlučili potrošiti na fasadu tornja u 2005. godini. Toranj nije, barem prema ideji, samo građevina koja će držati buduće zvono. Toranj bi trebao biti prepoznatljivi znak, ponajprije crkve kao građevine, a onda i jasan pokazatelj svima koji u sloboštinu navrate da tu ima onih koji svoj pogled na drže samo prikovan uz svakodnevne ceste i putove, nago ga barem katkad podignu prema nebesima. Toranj bi, dakle, trebao biti vidljiv i prepoznatljiv. Skele oko tornja pripomogle su da se, bez obzira što je bilo planirano drugačije, na vrh tornja postavi križ od inoxa veličine 4 metra. Radovi su započeli odmah iza Uskrsa a završenu su u lipnju. I usred ljeta kada „podivljalo“ drveće uz cestu svojim krošnjama skriva crkvu, križ navrh tornja svima pokazuje što je u središtu Sloboštine.

Početkom 2005. godine započela je „muka“ po g. Miri Gažiju. On je, naime, slikar, restaurator vitraja sa zavidnom reputacijom i preporukama struke i svećenika. Zaintrigirao ga je naš oltarni prozor i motiv Uzašašća Gospodnjega, te se dao u razradu ideje. Relativno brzo je napravio dvije verzije koje smo ponudili vjernicima i arhitektici na izbor. Prihvaćena je prva, modernija ideja koja je uz male preinake i ostvarena. Nakon predstavljanja ideje, prema starom običaju, potraženi su i donatori. Obitelj Smolković, kojoj je dobro krenuo autoprijevoznički obrt i radovi na niskogradnji, odlučila je darovati potrebna sredstva. Gore spomenuta muka s umjetnikom očitovala se u sljedećem: svakodnevne konzultacije o ideji i izgledu pojedinih segmenata, «umjetničko» radno vrijeme po noći a spavanje po danu, rok za izradu s Uzašašća Gospodnjega produžio se za sedam mjeseci do pred sam Božić. No bez obzira na sve, crkva je zasjala novim sjajem.

Čini se da će 2006. godina, nakon turbulentnih prethodnih, biti mirna. Budući da je župna blagajna poprilično presušila nije bilo za očekivati velike radove. Ponadali smo se da će sada nastupiti vrijeme kada će se župa konačno više posvetiti onim aktivnostima kojima bi trebala prvotno služiti: liturgiji, pastoralu, caritasu…Ali…

Početak proljeća donosi lijepo vrijeme. G. Smolković, već poznat po vitraju predlaže da njegova građevinska operativa, u nedostatku posla po cestama uredi trg pred crkvom. Zahvaljujući njegovoj operativi i prošle godine obećanom i uplaćenom daru gradonačelnika Bandića prionulo se poslu i pred sam Uskrs dovršilo s radovima. S tim radovima priključena je voda te popločene stepenice pred crkvom. Potaknut tim primjerom, g. Smolić, naš župljanin na višem položaju u Zrinjevcu, odlučuje na trošak grada završiti trg pred crkvom popločenjem platoa između stepenica i ceste.

Na svetkovinom Uzašašća Gospodnjega 25 svibnja. Sv. misu je predvodio  Dr. Tonči Matulić koji je svečano blagoslovio pred kraj prošle godine postavljeni vitraj. Njegov idejni i materijalni tvorac g. Miroslav Gaži naširoko je usmeno i pismeno objasnio svako stakalce. Zaista se u njemu ima što vidjeti.

Toliko hvaljeni zbog dobrog posla i toliko kuđeni zbog sporosti, g. Miroslav Gaži, nakon postavljenog vitraja nudi i idejno rješenje oltarnog prostora. I opet si je dao truda. Proučio je tisuće stranica arhitektonske i teološke litreature. Potrošio (i meni) stotine sati u razgovorima i promišljanjima onoga što se i kako na već pripremljeni podij može postaviti. Primjeri iz nekih svjetski poznatih novih crkava i neki zahtjevi naših liturgičara poprilično zbunjuju. Teško je shvatiti a još teže napraviti npr. da u središtu crkve jednako važno i istaknuto mjesto zauzimaju i oltar i ambon. Kako smjestiti krstionicu na ulaz u crkve a onda na njoj krstiti djecu za vrijeme mise? Komo smjestiti svetohranište: u neki „ćošak“ pored glavnog oltara ili iza oltara? Koliko „ukrasa staviti na pojedine dijelove oltara? Odlučili smo se na jednostavne forme u masivnim kamenim blokovima.  Željeli smo time simbolički pokazati kako su čvrsti temelji naše vjere krštenje s jedne strane, naviještanje Božje riječi s druge strane a u središtu svega je oltar euharistijske žrtve. Svetohranište smo odlučili postaviti iza oltara. Simbolički: dok u crkvi nema sv. mise ono je središte a za vrijeme sv. mise, kada je pozornost okrenuta na oltar ono ostaje sakriveno. Jednostavni oblici oltarnih elemenata jasno sugeriraju da pažnju treba posvetiti ne njima već onome što se na njima događa.

I za ovo nam je trebalo skoro godinu dana. Morali smo pitati Arhitekticu i Ured za kulturna dobra naše nadbiskupije. I jedni i drugi su već poslovično spori. Njihove suglasnosti smo morali dobiti kad smo već počeli sa izradom. I ovaj put najbolja ponuda za kamenarske radovi pri izradi oltarnih elemenata bila je ona iz „Klesarstva Stipe Lucića“. Oni su pod budnom paskom g. Gažija u dva mjeseca izrezali isklesali oko dvije i pol tone kamenja te ga 14. prosinca 2006. u roku od nekoliko sati postavili na predviđeno mjesto. Bio je to vrijedan božićni dar crkvenoj zajednici. Neki su rekli da su tužni što je stari drveni oltar iz kapelice Uršulinki u vlaškoj otišao u povijest.

Poticaj za konačno uređenje podruma stigao je najavom dolaska u Zagreb i našu župu mladih koji se okupljaju na Tezejske susrete. Trebalo je osigurati dvorane za susrete, sanitarije… Prvotni pogled u župnu blagajnu nije davao prevelikog prostora. S već legendarnim nadzornim inženjerom i prijateljem župe Marijom Todorićem probamo dogovoriti da se u podrumu barem naprave sanitarije. Ali za sanitarije trebaju kompletne instalacije vode i grijanja. Pa kad će se već praviti te instalacije onda treba po čitavoj površini staviti betonsku ploču. Kad je već postavljena ploča onda nisu preskupi ni zidovi prostorija. I tako uz povećane darove župljana i moljakanje darova i popusta na svim stranama g. Petar Drljo sa svojim radnicima i kooperantima poduzeća «Stropograd» počinje sredinom listopada kompletno uređenje podrumskog prostora. Radovi traju do pred sam Božić. Ironično, radovi završavaju montiranjem i puštanjem u pogon pumpi u septičkoj jami. I ovim putem treba pohvaliti i zahvaliti mladima koji su se, na moje iznenađenje prihvatili krpe i netom završene prostore tako izglancali da se u njih moglo useliti i u njima boraviti.

Tako je pred sam Božić ipak sve bilo spremno za dolazak mladih iz čitavog svijeta. Možda djeluje neskromno, ali godilo mi je čuđenje Francuza, onih sa Zapada, da se u Zagrebu može sagraditi takva crkva i pastoralni centar. Isto tako i žal onih sa Istoka, Poljaka i Ukrajinaca, što oni takvo nešto još uvijek nemaju.