Obred pričesti i znak križa kao ‘blagoslov’ djeci

Živo vrelo 11/2009: Pisma čitatelja

 

Obred pričesti i znak križa kao ‘blagoslov’ djeci

Zamjećujući sve učestaliju praksu u nekim crkvama da svećenik kod dijeljenja pričesti stavlja manjoj djeci znak križa na čelo, nametnulo nam se pitanje značenja i smisla te geste. Željeli bismo u rubrici »Trenutak« pročitati vaše razjašnjenje.

 roditelji Tamara i Denis

Tražeći prikladan odgovor na pitanje o »da­vanju križića« djeci za vrijeme pričesti bit ćemo, na početku, iskreni u priznanju da smo već više puta primili pisma s ovim pitanjem, ali smo zbog mogu­ćih krivih shvaćanja našega razjašnjenja pisani od­govor odgađali sve do sada. Budući da i sami za­mjećujemo širenje spomenute prakse, ovdje želimo prije svega dosegnuti razloge i posljedice smještanja blagoslovne geste križa u okvir pričesnih obreda. Obrednu problematiku ne izaziva gesta kao takva, a još manje djeca kojima se tim znakom udjeljuje blagoslov – tako, naime, u općenito izraženoj želji ta gesta »križa« biva interpretirana. Poteškoća na­staje kad se u obredni tijek slavlja i obrednu dina­miku unose elementi koji svojim značenjem ne pri­padaju obrednom kontekstu i time, koliko se god to nekomu činilo nevažnim, narušavaju nutarnji sklad obreda i jasnoću njegova značenja.

Liturgijski »red« slavlja euharistije oblikuje pričesne obrede kao vrhunac zajedništva Crkve s Kristom, pa činu pričesti prethode obredni ele­menti koji imaju zadaću pripraviti zajednicu za taj uzvišeni čin. Tako Molitva Gospodnja, obred mi­ra, lomljenje kruha, pjesma Jaganjče Božji, pro­cesija prema oltaru i pričesna pjesma oblikuju obrednu dinamiku koja u zajednici slavitelja bu­di radosnu žudnju za otajstvenim susretom s Kri­stom. Bez potrebe posebnoga tumačenja očevid­no je da tom obrednom kontekstu po značenju ne pripada gesta koja bi bila interpretirana kao bla­goslov. Čin blagoslova djece po sebi je neupitan i kršćanskoj pobožnosti nije nepoznat, pa može bi­ti i preporučljiv, ali za neki drugi trenutak u životu zajednice ili životu obitelji.

No, gesta o kojoj ovdje raspravljamo otvara i neka druga pitanja o kojima se manje razmišlja. Potrebno je postaviti nekoliko pitanja koje izra­njaju iz naznačene prakse blagoslova djece: Ka­kvu sliku pričesti oblikuje u zajednici, među dje­com i među odraslima, činjenica da se onima koji ne mogu primiti pričest daje u zamjenu nešto dru­go? Može li euharistija imati zamjenu ili nadomjestak? Čemu služi kršćanska inicijacija koja ide postupno kroz put vjere, a vrhunac nalazi u euha­ristiji? Kako biva shvaćen čin blagoslova na kraju mise, ako je on za neke anticipiran već prije? Lako pronađeni odgovori na ova i slična pitanja poka­zuju neopravdanost normativno nedopuštenoga umetanja jedne nove obredne geste u obrednu di­namiku koja je mišljena i oblikovana s izuzetnom osjetljivošću za smisao otajstva i za liturgijski ži­vot zajednice. Valja također zamijetiti da je prihvaćenost ove geste u nekim zajednicama dosegla razinu redovitosti, ali je izazvala i druge, zacijelo neželjene oblike i zahtjeve. Tako se ponegdje uve­la praksa da prvopričesnici kroz mjesece pripra­ve za slavlje prve pričesti na nedjeljnim misama »umjesto pričesti« dolaze pred oltar »primiti kri­žić« kao znak blagoslova (s ‘pastoralnim’ oprav­danjem »vježbanja za pričest«). Drugdje se rađa zahtjev odraslih pojedinaca koji – zbog kanonske zaprjeke za potpuno sudjelovanje u sakramental-nom životu Crkve – traže da im se »umjesto pri­česti udijeli blagoslov kao i djeci«. Jasno je daje ovdje riječ o zaboravu i zanemarivanju osnovnoga značenja i smisla pojedinih liturgijskih slavlja te o ozbiljnom kršenju liturgijske discipline.

Na kraju je potrebno primijetiti da je pojava davanja blagoslova djeci za vrijeme pričesti roditelja rođena iz jednostavne činjenice da roditelji sa sobom nose malu djecu na pričest (s čime, ja­sno, liturgija nema nikakvih poteškoća). Pojedinci (roditelji, ali ponajprije svećenici) došli su na ide­ju da bi u tom trenutku bilo prikladno i djeci »ne­što pružiti«. No, čini se daje u pozadini poteško­ća roditelja (i svećenika), a ne djece da kod pričesti nešto ne primaju.

Iz naznačenih je misli jasno da odgovor smje­ra k pojašnjenju daje uvođenje blagoslova djece za vrijeme pričesti pastoralno i pedagoški nepotreb­no, a liturgijski nedopustivo. Na tom tragu savjetu­jemo da se takvu praksu, ondje gdje je ona zaživje­la ili se pojavljuje, nastoji napustiti – s potrebnom razboritošću i osjetljivošću za djecu i roditelje.