Pričest i kašnjenje na misu

Cijenjeno Uredništvo, je li dopušteno pristupiti pričesti kada se na misu za­kasni i ne sudjeluje na njezinu većemu dijelu? Na kojemu je dijelu nužno sudjelovati da bi se moglo valjano pristupiti pričesti?                 Bruno M.

“Svako razmišljanje o pričesti treba polaziti od slavlja euharistije. Za redoviti život vjere pričest je uvijek plod sudjelovanja u slavlju, štoviše, vrhu­nac zajedničkoga slavljenja. Stoga je pričest izvan mise, odnosno bez sudjelovanja u slavlju euharisti­je, uvijek izvanredni oblik pričesti, predviđen za vjernike koji se nalaze u posebnim okolnostima: bolesnike, nemoćnike, zatvorenike, a ponegdje i za čitave vjerničke zajednice koje (zbog nedostatka svećenika) nemaju mogućnosti za redovito nedjelj­no slavlje euharistije.

U redovitosti života vjerničke zajednice, kada netko dolazi na misu samo radi pričesti (npr. iz razloga pobožnosti) ili ako, kasneći, do­lazi na slavlje neposredno prije pričesnih obre­da, pričest kojoj bi dotični pristupio mogla bi biti smatrana nekim oblikom »pričesti izvan mise«. No, redovitost životnih prilika i logika slavlja ne dopuštaju da se pričest dijeli onima koji nisu sudjelovali na samome slavlju. Bilo bi prikladno i poželjno kad bi đakoni ili drugi slu-žitelji pričesti, nakon mise nedjeljne zajednice nosili pričest bolesnim i nemoćnim nenazoč-nim članovima zajednice, pokazujući tako kr­šćansku brigu za njih i očitujući snagu eklezi-jalnoga zajedništva s braćom u potrebi. No, to je tema koja nas udaljava od naznačenoga pita­nja. Pitanje smjera prema onima koji nisu na­zočni na slavlju, ili na njegovu većem dijelu, a nazočni su na obredu pričesti.

Pitanje o nužnomu dijelu mise, na koje­mu je potrebno sudjelovati da bi se na dosto­jan (ili »valjan«) način moglo pristupiti pričesti, ne može pronaći jednoznačan i precizan odgo­vor jer slavlje euharistije ima biti promatrano u njegovoj cjelovitosti i logici obrednoga ritma – od okupljanja zajednice do njezina poslanja nakon slavlja. Vrijedno je spomenuti da su ne­ki stari (predsaborski) priručnici moralne teolo­gije, u poglavljima o bogoštovnome moralu, na

postavljeno pitanje pokušali naći precizan odgo­vor prema kojemu je za valjano pristupanje pri­česti bilo potrebno sudjelovati na misi »barem od prikazanja« (offertorium), a što danas nazi­vamo pripravom darova ili početkom euharistij-ske službe. Takav govor ipak ne može biti zado­voljavajući za novi eklezijalni kontekst u kojemu je slavlje euharistije na znatno vidljiviji način oblikovano kao »čin Crkve«, tražeći od zajed­nice djelatno udioništvo u čitavome slavlju. Pri­čest nije izdvojena iz slavlja i njegova obrednoga ritma, ali ni iz zajedništva u kojemu se liturgija slavi. Zbog toga nije moguće poduprijeti bilo ko­je određivanje »krajnjih granica« u redu mise, u vidu preciziranja »nužnoga dijela« na kojemu bi bilo »dovoljno« sudjelovati za valjan pristup pri­česti. Pojedini svećenici govore da bi navještaj evanđelja bio ‘granica’ iza koje ne bi imalo smi­sla priključenje slavlju zajednice, ali svako takvo određivanje prijeti krivim razumijevanjem sa­moga slavlja, a pojedince može, na neželjen na­čin, voditi k zadovoljenju minimalnim oblikom sudjelovanja na misi. Razumnije bi bilo govoriti o odgovornosti i brizi svakoga vjernika za sudje­lovanje na čitavome slavlju, te o nedjeljnoj litur­giji u kojoj se ne ‘pričešćuje’ samo euharistijom, nego i »Kristovim mističnim tijelom«, Crkvom. U euharistiji postajemo jedno tijelo s Kristom i s Crkvom. Zato je sudjelovanje u slavlju zajednice preduvjet sudjelovanja na pričesti.

Vjernicima koji se nađu u situaciji da, zbog kašnjenja, ne sudjeluju u čitavome slavlju, ili barem u njegovu najvećemu dijelu, savjetuje se da nađu načina kao sudjelovati na nekoj drugoj misi te tako na dostojan i eklezijalan način sla­ve Dan Gospodnji. Veću poteškoću predstav­ljaju, ipak, oni vjernici koji »redovito kasne« na nedjeljnu euharistiju. Njima je potrebno vi­še govoriti o smislu i značenju slavlja, negoli o uvjetima za »valjanu« pričest.

Živo vrelo, 2/2011