Tko drži dijete na krštenju?

Polazeći od razumijevanja otajstva krštenja kao novoga rođenja – rođenja za božanski život i za novu obitelj, Crkvu – lako je razumjeti da se zadaća kumstva na slavlju krštenja ucjepljuje u eklezijalnu dimenziju kršćanskoga života. Kumstvom se, naime, proširuje krštenikova dimenzija pripadnosti od naravne obitelji prema obitelji spašenika u Kristu. Takvom postavkom razrješuju se mnoge današnje dvojbe o zadaći kumova na krštenju. Oni, zacijelo nisu samo obiteljski prijatelji. Njihova je prvotna zadaća biti kršteniku čvrsti oslonac na putu vjere te vjerodostojni svjedoci pripadnosti Crkvi, zajednici vjernika. Roditeljska briga i zadaća odgoja djeteta u vjeri nadopunja se brigom Crkve za svoju djecu, a ta se eklezijalna briga ostvaraje preko zadaće kumova. Stoga je briga crkvene zajednice da pronađe prikladne osobe za tu službu, ukoliko to ne uspijeva sama obitelj, tj. roditelji.

No, zadaću kumova ne možemo u cjelovitosti i vlastitosti značenja sagledati, imamo li pred sobom samo krštenje djece. Taje služba postojala i oblikovala se još u najstarije kršćansko doba, kada je liturgija krštenja imala pred sobom odrasle pristupnike vjeri i zajednici vjernika. Tako je prvotno oblikovana služba koja se nazivala sponsor fidei, jamac koji je pred kršćanskom zajednicom jamčio kandidatovu prikladnost za pripadnost Crkvi i koji je potpomagao katekumena na njegovu putu k vjeri. Ne čudi, stoga, da je u kršćanskom latinitetu služba kuma nazvana patrinus (umanjenica odpater, otac), odnosno matrina (od mater, majka), a u srednjovjekovnom je govoru, kad je prevladalo krštenje djece, razvijeno i pojmovlje od kojega su jezičnim kraćenjem proizašli i naši nazivi: kum (od cumpater, »suotac«, drugi otac) i kuma (od commater, »sumajka«, druga majka).

Eklezijalna zadaća kumova uključuje, prije svega, pomaganje roditelja u njihovoj zadaći kršćanskoga odgoja djece. Zato se na slavlju krštenja djece pred kršćanskom zajednicom kumove pita: »Jeste li pripravni pomagati roditelje ovoga djeteta u njihovoj zadaći?« Kasnije, kod predaje krsne svijeće, liturgijski služitelj izgovara riječi: »Vašoj se brizi, roditelji i kumovi, povjerava da podržavate ovo svjetlo…« Iz tih naznaka razaznajemo daje služba kuma uvijek pridružena zadaći roditelja te da postaje zamjenskom tek u teškim životnim okolnostima (ako dijete ostane bez roditelja, ili ako roditelji djetetu uskrate kršćanski odgoj). Povijesne okolnosti dale su, međutim, zadaći kumstva drukčiji smisao. Zbog velike smrtnosti djece bila se ustalila praksa da se krštenje slavi u prvim danima nakon rođenja, odnosno quam primam (što prije). U mnogim slučajevima majka, potrebna oporavka nakon poroda, nije mogla sudjelovati na slavlju krštenja, pa su kum ili kuma preuzimali i njezinu roditeljsku zadaću na krštenju. Ponegdje je iz istoga razloga na krštenju dijete držala krštenikova baka, ili pak netko iz najbliže rodbine. Paralelno s tim, razvoj duhovnosti naglašavao je ulogu kumstva kao duhovnog roditeljstva, pa je i zadaća prisutnog oca u liturgiji ustupila mjesto zadaći kuma. Tako su kumovi počeli na krštenju držati »dijete držati« umjesto roditelja, pa i u slučajevima kad su oni i nazočni.

Premda »držati dijete« nije gesta kojoj bi u liturgiji trebalo davati veću pozornost nego nekim drugim obrednim činima – kao npr. blagoslovu vode za krštenje, obnovi krsne vjere, ili pak autentičnosti obredne geste odijevanja krsne haljine – valja naglasiti da »držati dijete« na krštenju po logici slavlja pripada djetetovim roditeljima, a ne kumovima. Time zadaća kuma nije umanjena, nego je treba tražiti ondje gdje je nerijetko zaboravljena – u svjedočenju vjere i ekle-zijalnoj odgovornosti za život krštenika.

Živo vrelo, 13/2009