Smjernice za liturgijsku službu fotografa

Slavlje i spomen

1. Crkva je svjesna važnosti spomen-traga litur­gijskoga slavlja za život zajednice vjernika pa je od davnine pokazivala posebnu brigu za obli­kovanje i čuvanje ‘odjeka’ i vidljivih uspomena. Novija sredstva bilježenja događaja (fotografije i video-zapisi) pružaju nove i znatno šire moguć­nosti čuvanja spomena, ali je potrebno naznači­ti da se niti jedno sredstvo, koje bi dovodilo u pi­tanje bit liturgijskoga slavlja, ne može unaprijed prihvatiti bez nužne kriteriologije.

Fotografije s liturgijskoga slavlja, ako su na­stale iz ispravnoga teološko-liturgijskog pristu­pa, iz osjećaja crkvenosti te iz suradnje različitih služba i čimbenika liturgijske zajednice, ima­ju dragocjenu vrijednost i pomažu izgrađiva­ti ne samo Crkvu, nego i pridonositi zdravomu razvoju cjelokupnoga društva. One mogu naviještati kršćansku istinu, promicati kulturu ko­ja se oslanja na spomen i kontinuitet, očitova­ti nosive elemente duhovnoga rasta, ugrađivati ih u odgoj nadolazećih naraštaja i upućivati na zbiljnost Božje prisutnosti koja se nalazi u dnu istinske čovjekove sreće. Stoga možemo govo­riti o višeslojnoj vrijednosti i raznolikoj potrebi fotografija s liturgijskih slavlja.

2. Naša ‘kultura spomena’ oslanja se ne samo na slikovne ostatke događaja, nego na složeniji proces koji živi od narativnosti različitoga profila, osobito kada je u središtu povijest vjere. Kršćan­stvo je uvijek živjelo i živi od spomena predajući iz naraštaj u naraštaj kako je bilo, ali istodobno ne preslikavajući zbilju na ‘fotografski način’. Takav oblik predaje istine ima svoja ograničenja i nužno je podvrgnut interpretacijskim procesima.

Niti jedna zbiljska potreba ili stvarnost litur­gijske zajednice ne smije biti prepuštena slučaj­nosti ili pak biti uređena na takav način da bi liturgijsko slavlje bilo podvrgnuto nekoj drugoj svrsi. Nažalost, u novije vrijeme čest je slučaj da se fotografiranje tijekom liturgijskoga slavlja pretvara u nijekanje ili u otežavanje sudjelova­nja u samome slavlju. U nekim se slavljima su­sreće veći broj profesionalnih fotografa, ali i pu­no vjernika koji fotografiraju na takav način kao da svrha liturgijskoga slavlja nije sudjelovanje na dotičnome spasenjskom događaju, nego do­bivanje što većega broja fotografija slavlja. Time se pokazuje nerazumijevanje, ali i nepoštivanje liturgijskoga vremena i prostora.

3. Briga za ljepotu liturgijskoga slavlja nije briga za ljepotu slike ili dojma. Samo se punim i djelatnim udioništvom u slavlju može doživje­ti njegova punina i ljepota. Slika s liturgijskoga slavlja brzo će ‘izblijedjeli’ i ne će biti nositelji­ca uspomena ako spomen nije vezan za istinski osobni doživljaj slavljenoga otajstva.

Liturgija ima moć dati fotografiji »snagu pamćenja«. No, to je jedino moguće ako su su­dionici uronjeni u zbilju koja ih otajstveno performira i time ostaje ‘nezaboravna’. Tako se ot­kriva da uspomenu sa slavlja ne nosi slika, nego ljudi koje slika podsjeća i vraća u stvarnost koje su bili dionici. Zato uspjelost fotografije s litur­gijskoga slavlja ne ovisi samo o fotografu i nje­govu umjetničkom daru zapažanja, nego i o dio­nicima koji su se u potpunosti povjerili i predali događaju kojega su dionici.

Liturgijska fotografija i Otajstvo

4. Zadaća fotografiranja obrednih čina liturgij­skoga slavlja stavlja fotografa u okolnost koja je u bitnome različita od svih drugih u kojima se kao fotograf nalazi. Onaj tko fotografira ne­ki krajolik ili neku nesvakidašnju zgodu na ulici, privučen je ljepotom ili posebnošću zbilje koja se vidi, pa i vrijednost fotografije leži u tome što ona bilježi taj iznimno lijepi prizor ili neponovljivi trenutak. U liturgijskome činu prisutnost o kojoj valja voditi brigu nije prisutnost ljudi koju su ondje fizički nazočni. Krist je Prvi-Prisutni.

Krist (Christus totus) je prvi i glavni subjekt liturgijskih čina, a ne svećenik, služitelji i dio­nici slavlja. Oni su prije svega primatelji dara, pa su iz takvoga pristupa oblikovane i njihove liturgijske službe. Zato u liturgijskome slavlju oko fotografa ne treba pratiti svaki pokret sudi­onika (zaručnika, krizmanika.), nego se treba dati voditi Kristovom nevidljivom prisutnošću koja je operativna i ‘zamjetljiva’ u liturgijskim činima Crkve. Može se činiti da smo time foto­grafa doveli pred zadaću koja izmiče svijetu fo­tografije. No, upravo ta svijest o nemoći foto­grafije, nuka fotografa na povjerenje i predanje slavljenomu otajstvu, kako bi trag svojega zapa­žanja ostavio na slici koju stvara. Fotograf, na­ime, nije foto-kroničar nekoga slavlja. Narav liturgijskoga čina traži drukčiji pristup od kro­ničarskoga ili dokumentarnoga.

5. Fotografija ne može nadomjestiti živi kr­šćanski spomen. Ona je kršćaninu podsjetnik da on sam jest memoria vivens, živi spomen otajstvene preobrazbe koju nam daruje liturgija Cr­kve. Služba fotografa ili snimatelja treba stoga biti usmjerena na takvo čuvanje spomena. Fo­tograf je minister memoriae, liturgijski služitelj čuvanja spomena pa svoju službu ima razumije­vati i vršiti u duhu služenja: on stvara sliku koja služi čuvanju živoga spomena koji se pohranju­je u biće slavitelja.

Budući da Crkva uređuje odnos liturgijsko­ga slavlja i prijenosa slike i zvuka toga događa­nja, razumljivo je da će i ovdje paziti ponajprije na svrhu fotografiranja, dajući različitu vrijed­nost i značenje fotografiranju tijekom liturgij­skoga slavlja te prije ili nakon liturgijskoga slav­lja. Ijedan i drugi kontekst teže prema čuvanju spomena i oživljavanju liturgijske prisutnosti. Ne smije se stoga zanemariti prednost koju ima sadašnjost događaja slavlja. Prvotni cilj je slavi­ti, a ne sjećati se slavlja, bez obzira koliko je važ­na ta dimenzija u životu obitelji, pojedinaca ili cijele zajednice.

6. Znamo da fotografije nisu samo u službi posvjedočenja istinitosti. Njihova selektivnost,  njihovo slaganje dovode do ‘stvaranja istina’ ili njihovih reduciranja. Fotograf uvijek pristupa kao tumač. Njegov izbor ostavlja ‘dojam’, trago­ve koji ne moraju dohvatiti najvažnije i koji ne­komu događaju daju poseban pečat. Ta moguć­nost otklanjanja od bitnoga pokazuje složenost odnosa koji seže daleko u posljedice pastoralno­ga djelovanja. Zbog toga fotografiranje ne smije biti odvojeno od crkvenoga života niti od služe­nja zajednici. Bilo bi poželjno da i sami fotogra­fi pripadaju crkvenoj zajednici, čiji život bilježe kamerom.

Fotograf- liturgijski služitelj

7. Da bismo mogli govoriti o »liturgijskoj foto­grafiji«, koja će imati zadaću buditi u nama do­življaj otajstva, potrebno je i fotografa smjesti­ti u red liturgijskih služitelja. No, narav njegove službe različita je od svih drugih. Dok se neke liturgijske službe odnose prvenstveno na predslavljenički treimtak (magister caeremoniarum ili ‘ceremonijar’, sakrastan), većina ih se odnosi na samo slavlje. Fotografu, međutim, pripada zadaća brige za postslavljenički trenutak, pret­postavljajući uključenost u pripremanje slavlja ili upoznatost s pripremljenim. U tome je smi­slu potrebno uočiti da je fotograf unutar slavlja ‘suvišan’ i za samo slavlje nepotreban. Čak mo­žemo govoriti i o njegovoj nepripadnosti slav­lju. No, da bi njegova služba bila u službi isti­nitosti postslavljeničkoga trenutka, potrebno je da i sam bude uronjen u slavlje. Ta dijalektika nepripadnosti i uronjenosti čini službu fotogra­fa vrlo zahtjevnom, ali se upravo u toj napetosti skriva specifičnost te liturgijske službe.

Zadaća koja mu se povjerava daje mu mjesto i ulogu koja se ničim ne smije nametati obredno­mu događanju, narušavati obredni red, a još ma­nje ga uvjetovati. Iz te logike rađaju se norme ko­je uređuju fotografov odnos prema liturgijskomu prostoru, prema liturgijskomu činu i prema su­dionicima slavlja. Njegova nepripadnost slavlju dat će mu skriveno mjesto u liturgijskome pro­stora, u mjeri koja će zadovoljiti zahtjeve fotogra­firanja, a način vršenja službe resit će se nenametljivošću i neprimjetnošću – opet u mjeri koja ne će priječiti vršenje njegove zadaće.

8. Vršenje fotografske službe ne bi smjelo ni u kojemu trenutku svraćati pozornost zajedni­ce ili pojedinih sudionika u slavlju. Fotografova zadaća (ili zadaća video-snimatelja) nije, naime, u stvaranju reportaže o slavlju, nego u »prije­nosu« slavljeničkoga doživljaja u novi trenutak iskustva Otajstva. Zbog toga se u sudionicima ne smije stvoriti dojam snimanja umjesto istin­skoga slavljenja. Fotograf mora paziti da vrše­njem svoje službe ne priječi zajednici življenje istinitosti milosnoga trenutka te ničim ne naru­šava ozračje sabranosti i molitve.

Specifičnost liturgijskoga konteksta nalagat će fotografu traženje tehničkih rješenja koja će u nekim elementima biti zahtjevnija nego kod fotografiranja nekih drugih događanja (javni skupovi, sportski susreti, koncerti), ali i ogra­ničavati, a katkad i zabranjivati primjenu onih tehničkih sredstava i pomagala koja mogu na­rušiti obredni sklad i potrebnu »eklezijalnu in­timu« liturgijskoga slavlja.

9. Prihvatimo li daje fotografiranje posebna liturgijska služba, bit će jasno da će fotografira­nje za vrijeme slavlja biti povjereno i dopušteno samo kvalificiranim služiteljima ili onima koji­ma je nositelj odgovornosti u kršćanskoj zajed­nici (župnik, rektor crkve ili si.) povjerio tu služ­bu u pojedinačnome slavlju.

Nedopustiva je i duhu liturgijskoga slavlja protivna praksa znatiželjnog, često i beskori­snog, fotografiranja od strane drugih sudioni­ka u slavlju. Tim više što takvo fotografiranje ni­je uvijek motivirano izradom fotografije, nego je plod zabave osobnim fotografskim aparatima (ili čak ‘mobitelima’). Fotografiranjem pojedin­ci pred zajednicom očituju da uistinu nisu sudi­onici liturgijskoga čina ili da uopće ne pripadaju zajednici slavitelja. Pritom nije najpresudnije pi­tanje smeta li takvo fotografiranje drugim sudi­onicima slavlja, nego kako oni koji fotografiraju doživljavaju svoje sudjelovanje. Osnovna uljud­nost nalaže da unutar liturgijskoga prostora, a osobito za vrijeme slavlja, nitko ne snima ili ne fotografira bez dopuštenja odgovornih osoba. U svemu tome najružniju poruku odašilje svećenik koncelebrant (ili drugi liturgijski služitelj) koji si dopušta biti i fotograf u slavlju.

Poznavati narav slavlja

10. Zbog svega iznesenoga nužno je pretposta­viti i zahtijevati da fotograf i video-snimatelj u liturgijskome slavlju poznaju narav slavlja, njegov kršćanski i otajstveni smisao, njegovu obrednu dinamiku, zadaće pojedinih služitelja, značenje svakoga pojedinoga obrednog čina.

Katkad nam fotografi i video-snimatelj i li­turgijskih slavlja nude samo panoramske sli­ke liturgijskoga skupa te portretske fotografije pojedinih dionika slavlja ili liturgijskih službe­nika. To je pokazatelj kako je tim snimateljima izmaklo samo događanje, koje se gradi otajstvenim dinamizmom i slijedom obrednih či­na i molitava.

Poštovati dinamiku navještaja Riječi i molitve Crkve 

11. Liturgijski služitelji fotografiranja i video-snimanja pomno će paziti na smisao »verbal­nih čina« unutar slavlja. Liturgijski smisao naviještanja Božje riječi i značenje svećeniko­ve molitve zahtijevat će da ti trenutci ne bu­du ičim ometani kako bi »sudjelovanje sluša­njem« doseglo u sudionicima svoju puninu. U tim trenutcima nije dopušteno kretanje pro­storom, pa bilo ono i u svrhu fotografiranja ili snimanja. Za vrijeme naviještanja Božje riječi takvo kretanje nije dopušteno drugim liturgij­skim služiteljima, pa to isto vrijedi i za fotogra­fe i snimatelje.

Fotograf će osobito paziti na središnje moli­tvene obrasce sakramentalnih slavlja: na euharistijsku molitvu, blagoslovnu molitvu vode za krštenje, blagoslov prstenja u slavlju ženidbe, blagoslov mladenaca… Fotografije koje sjećaju na te trenutke istinite su ukoliko, u mjeri u kojoj je to moguće, »čuvaju« duh molitve, sabranost i uronjenost zajednice u Božje otajstvo.

Valja paziti i na uzvišenost pojedinih čina koji ne trpe fotografiranje i snimanje. Tko sa sviješću o istinitosti susreta s Kristom pristu­pa euharistijskoj pričesti, nerado će trpjeti ‘oko’ kamere ili foto-objektiva. Fotograf u tom tre­nutku može lako prijeći granicu lijepoga pona­šanja, ali i granicu koja stoji između liturgijskog služenja i obredne nametljivosti.

Mjesto fotografa u liturgijskome prostoru

12. Ne manje važan je i fotografov/snimateljev odnos prema liturgijskome prostoru. Riječ je o prostoru u kojem se događa Sveto, prostoru u kojem zajednica susreće Gospodina i iskuša nje­govo djelo spasenja. Kršćani zato liturgijski pro­stor nazivaju svetim. Takav se pristup izisku­je od svih služitelja i od svih sudionika slavlja. Svjesni svojevrsne ‘nepripadnosti’ obredu, foto­grafi snimatelj ne će ulaziti u prostor središnjosti obrednoga čina, npr. u svetište (prezbiterij). S dužnim poštovanjem odnosit će se prema ol­taru, ambonu, krstionici, svetohraništu, križu… Pazit će da svojim stavom, kretanjem mjestom snimanja ili tehničkim sredstvima kojima se ko­riste nikada ne priječe komunikaciju zajednice s mjestima svetoga događanja. Jednako će pazi­ti da ne stoje iza služitelja i iz toga kuta snimaju druge sudionike slavlja.

Dobro nam je poznato da u svakome pro­storu u kojemu postoje stanovita pravila pona­šanja, postoje i ograničenja, a nerijetko i zabra­ne. Nitko nije iznenađen pojedinim zabranama npr. u kazalištima, galerijama, muzejima, tije­kom koncerata, pojedinih predavanja ili sjedni­ca. Nije riječ samo o površnim organizacijskim ili ekonomskim razlozima, nego i o naravi poje­dinih događanja. Liturgijska slavlja imaju svoje specifičnosti koje zadiru duboko u odnos obre­da i otajstvenosti prema slici, prijenosima, pro­storu interakcije zajednice vjernika i javnosti.

13. Liturgija, dajući fotografima i snimatelji­ma »liturgijsku službu«, pred njih stavlja i od­govornost za nju, a što se očituje u dostojnosti ponašanja i prikladnosti odijevanja. Njihovo će odijevanje stoga biti više vođeno mišlju o sudje­lovanju u slavlju kršćanske zajednice, koje je po svojoj naravi uzvišeno i svečano, negoli potre­bom ‘tehničke’ naravi fotografiranja.

Granice fotografove autonomije

14. Naznačene norme i zahtjevnost službe fo­tografiranja i snimanja u liturgijskim slavljima sve jasnije nalažu potrebu uređivanja te službe na području pojedinih nad/biskupija te unutar župnih zajednica. Nužna je prikladna priprava za tu službu, poznavanje liturgijskih slavlja i liturgijske zajednice »iznutra«, što odgovornima (prije svega župnicima) daje pravo inzistirati na poštivanju općih i posebnih liturgijskih odre­daba te ne dopustiti da za vrijeme liturgijskoga slavlja snima svatko ili bilo tko.

Poželjno je da uz odličnije crkve (katedrale i svetišta) u kojima se češće vrše posebna liturgij­ska slavlja ili koje posjećuje veći broj ljudi (crk­ve s povijesnim i umjetničkim znamenitostima) bude uspostavljena služba i osoba koja će voditi brigu o fotografima i snimateljima. Takve crkve mogu imati i svoje stalne ili »službene« fotografe koji će vršiti službu kod svih važnijih liturgijskih slavlja i svaki put kad je to zajednici potrebno.

Uvjete za dobivanje dopuštenja ili ovlasti za fotografiranje u liturgijskome slavlju određuje mjesni biskup ili, u skladu s crkvenim propisima, draga mjerodavna crkvena vlast. Dopuštenja će najčešće biti privremena (na određeno vrijeme ili čak za pojedina slavlja), ali mogu biti i trajna.

15. Za posebna slavlja za koja postoji veće za­nimanje javnosti i necrkvenih medija mjerodav­na tijela vjerničke zajednice mogu zahtijevati »akreditacije« koje će dati pojedinim medijskim ustanovama ili pojedincima, ili će pak zadaću fo­tografiranja i snimanja povjeriti samo nekoj od zainteresiranih kuća, ili će pak to pravo zadržati samo za sebe, obvezujući se da će potrebne snim­ke i drage materijale, pod određenim uvjetima, ustupiti svima koji su zainteresirani.

16. Za poželjeti je da se za kvalificirane foto­grafe i snimatelje – na razini biskupija, dekana­ta, a prema potrebi i pojedinih župa – prirede tečajevi liturgijske priprave, nakon čega bi po­jedinci od mjerodavnih nad/biskupijskih tije­la dobili odgovarajuća uvjerenja (certifikate) s iskaznicom koja potvrđuje njihovu mjerodav­nost za vršenje te liturgijske službe.

17. Fotograf će u vršenju svoje službe pošti­vati sve liturgijske norme koje se tiču njegove službe, ali i naputke koje će mu dati župnik, rav­natelj crkve ili predsjedatelj slavlja.

18.  Razvidno je da fotograf ni u jednome trenutku nije »redatelj« slavlja te ne može za­htijevati da obredni čini budu uvjetovani foto­grafiranjem ili snimanjem. Katkad se uočava suprotna praksa: sve biva podvrgnuto ‘materijalnomu’ foto- ili video-zapisu, pa se pojedini vršitelji toga materijalnoga spomena usude tra­žiti ‘poziranje’ sudionika ili smiješak na licu, po­zivati na gledanje u objektiv, zaustavljati ulaznu ili darovnu procesiju ili čak zahtijevati ponavljanje nekih liturgijskih čina kako bi ih mogli bolje ‘zabilježiti’. Takvi postupci uvelike narušavaju obredni slijed i ranjavaju duh slavlja te ne pri­padaju smislu liturgijske fotografije, pa su sto­ga nedopustivi.

Priredili: I. Šaško i A. Crnčević

Preuzeto iz: Živo vrelo 9/2010.