Bolesničko pomazanje

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA

DIREKTORIJ ZA PASTORAL SAKRAMENATA U ŽUPNOJ ZAJEDNICI

V.

SAKRAMENT BOLESNIČKOG POMAZANJA I SKRB ZA BOLESNIKE

Prosudba stanja

160. Pastoral sakramenta bolesničkog pomazanja u krizi. – Pastoral sakramenta bolesničkog pomazanja prolazi kroz teška iskušenja, možda teža negoli pastoral drugih sakramenata, i to zbog povi­jesnih i teoloških uvjetovanosti. Naime, dugo se kroz povijest ra­spravljalo kome treba podijeliti taj sakrament, lakom ili teškom bolesniku, ili čak onome koji je već izdahnuo? Budući da se svaki čovjek smatrao »potencijalno« bolesnim, nekada se dijelio i zdravim osobama. Zatim, bilo je razdoblja i sredina u kojima se ovaj sakrament isključivo dijelio radi fizičkog ozdravljenja. Potom, iz mentaliteta današnjeg vjernika još uvijek nije nestala višestoljetna praksa da se bolesničko pomazanje dijeli umirućima, i još uvijek ga neki nazivaju »posljednje pomazanje«.

161. Utjecaj sekularizacije. – Teško stanje pastorala sakramenta pomazanja potvrđuje i visok postotak onih vjernika koji umi­ru bez bolesničkog pomazanja. Možemo reći da je i cjelokupan pastoral bolujućih prigodan i nedosljedan. Sekularizacija čini čovjeka nesposobnim da u svoj život integrira stvarnost trpljenja i bolesti, zato ih on odbacuje kao kakav tabu. U društvu koje se oslanja na proizvodnju i učinkovitost, bolesni i stari potisnuti su na rub jer ih se smatra neproduktivnim. Proglašavajući sebe tvorcem vlastite sudbine, sekularizirani čovjek smatra neuputnim i praznovjernim uteći se nekoj višoj, transcendentnoj sili. U novije vrijeme, smatrajući da je odbačen i postao suvišan za društvo, i sam se bolesnik zatvara u sebe, a ukućani prihvaćaju to stanje te pred bolesnim članom obitelji »podižu zavjesu« privatnosti. U takvoj su situaciji svećenici i pastoralni radnici prisiljeni podijeliti sakrament pomazanja gotovo kriomice, na brzinu, kao neki privatni čin: njih pozivaju u posljednji čas, da na brzinu obave svoju dužnost.

162.  Krivo poimanje sakramenta bolesničkog pomazanja. – Osim toga, još uvijek postoji krivo poimanje tog sakramenta: općenito se smatra da ovaj naviješta smrt. Bojeći se da se bolesnik ne uplaši, ukućani zovu svećenika kad je bolesnik u komi. A pastoralni radnici od svoje strane bolesnicima uglavnom posvećuju malo vremena. Oni smatraju da je sakrament bolesničkog pomaza­nja težak sakrament i zato se posvećuju sakramentu ispovijedi i pričesti.

163. Molitve za ozdravljenje. – S druge strane, s obzirom na bolest i zdravlje, postoji i suprotan stav. Ljudi žele zdravlje pod svaku cijenu, a bolesti, kao posljedice prokletstva i đavolskog djelovanja valja pošto-poto odstraniti, i to ne sakramentom bolesničkog pomazanja, nego iscijeliteljskim polaganjem ruku, istjerivanjem đavla i si. U tu svrhu održavaju se seminari ozdravljenja i slični skupovi na kojima katkada nastupaju samoproglašeni »karizmatici« i si. Njih se smatra pravim evangelizatorima našeg vremena, koji očituju da u Crkvi postoje još uvijek darovi o kojima govore novozavjetni tekstovi. Neki u takvim susretima neodgovorno pomazuju i zdrave i bolesne, dovodeći u pitanje valjanost sakra­menta. Kongregacija za nauk vjere izdala je Naputak o molitvama za ozdravljenje, kojih se u skrbi za bolesnike treba pridržavati.

Pastoralne smjernice skrbi za bolesnike

164.  Pastoral bolesničkog pomazanja u širem kontekstu skrbi za bolesnike. – Pastoral sakramenta bolesničkog pomazanja treba staviti u širi okvir cjelokupne evangelizacije, tj. on treba osvijetliti pitanje bolesti i njezino značenje u otajstvu spasenja, od­nos između bolesti i grijeha, te kršćansko značenje trpljenja. Na području apostolata bolujućih nezaređeni vjernici mogu pružiti dragocjenu suradnju. Ima bezbroj svjedočanstava djela i gesta ljubavi što ih nezaređene osobe ili pojedinačno ili udružene pru­žaju bolesnicima. To je kršćanska prisutnost na prvoj crti svijeta trpljenja i bolesti. Tamo gdje nezaređeni vjernici prate bolesnike u teškim trenucima, njihova je dragocjena zadaća probuditi želju za sakramentom pokore i pomazanja i pripraviti ih na dobru sakramentalnu ispovijed. No, neka ni u kojem slučaju, budući da nisu svećenici, ne pomazuju ni s blagoslovljenim ni s neblagoslovljenim uljem.

165. Problem bol(est)i. – Sveti Pavao je hrabro napisao Korinćanima: »Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer, kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12,10). Usprkos toj tvrdnji jedno je sigurno: »Bol i bolesti ljudske uvijek su se brojile među najveće teškoće koje mogu pritisnuti ljudsku svijest« (RBP1).

Bol postoji i ljudi viču Bogu da ih oslobodi od boli (Izl 3,7): »Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu… Znane su mi muke njegove.« I za samog Krista u poslanici Hebrejima veli se: »On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajima i suzama prikazivao molitve i prošnje onome koji ga je mogao spasiti od smrti« (Hebr 5,7-8). Iako je život kratak, pun patnja (Job 4,1), čovjek se time ne miri pa moli Boga da ga oslobodi od toga (Ps 107,19). Za pogane ova je posljedica svađe između bogova. Njihov je odgovor: »Nema Boga« (Ps 14,1); ili, kao što veli Jobova žena: »Prokuni Boga!« (Job 2,9). Usprkos žalosnom iskustvu ropstva, za Izraela trpljenje nije znak Gospodinova poraza pred moći zla, jer Bog je njegov gospodar i šalje svaku nevolju (Am 3,6). Bog je dobar, on daje spasenje i život, on je Stvoritelj svih stvari i sve postoji u njemu (Jer 10,10; 23,26; Pnz 5,26.36).

166.  Bol i bolest nisu dio izvornoga Božjeg plana. – Čini se da je prisutnost zla, nepravde i smrti u suprotnosti sa slikom dobroga Boga, koji je prema čovjeku blagonaklon, a ni iskustvo živoga Boga ne rješava tamu tog proturječja. Pred tim porazom čovjek Biblije kaže da patnja, muka, smrt nisu dio izvornoga Božjeg plana. Ovaj je usmjeren prema životu: »Jer Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane« (Mudr l, 13-14). On je Bog saveza. Bolest i smrt su vidljivi znak nesreće koja se kao strano tijelo »uvalila« u mudri Božji plan: »Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolskom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju« (Mudr 23,24).

Čovjek može razumjeti ako opaki prolaze kroz iskustvo bolesti, ali zašto trpe čestiti? Štoviše, kao što veli psalam 73 (72), upravo pravednici trpe više a zli gomilaju bogatstva. Kako se prema tome postaviti? »Promišljah sada da bih spoznao: pa mi se učini mučno u očima mojim« (Ps 73,16). Psalmist upozorava da postoji jedan odgovor: »Kad mi duša bijaše ojađena, a bubrezi probodeni bezumnik bijah bez razbora, ko živinče pred tobom. Malaksalo mi tijelo i srce: okrilje srca moga, i baštino moja, o Bože, dovijeka. A meni je milina biti u Božjoj blizini, imati sklonište svoje u Jahvi« (Ps 73,21-22.26.28).

167.  »Bog dao – Bog oduzeo«. – Knjiga o Jobu ističe rješenje za trpljenje pravednika kad daje odgovor vjere: »Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?« (Job 2,10); »Ja­hve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino« (Job 1,21).

Trpljenje se smatra »kušnjom«, čišćenjem čovjekove vjere. Ono pokazuje traži li čovjek Boga ili samoga sebe. Ono nije neka ne­prijateljska gesta s Božje strane, nego znak njegove neistražive slobode. Ono ne stavlja u pitanje Božju ljubav nego objavljuje njezino otajstvo i otkriće tog otajstva kao njegovo prihvaćanje, to je bitni dio stava jednoga vjernika. Job veli: »Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe« (Job 42,5). Patnja od »kušnje« postaje »objava«. Ova je znak što ga treba čitati da bi se pročistila naša spoznaja Boga. Zlo postoji, Bog postoji. Njihovo je istodobno postojanje (koegzistencija) tajna, ali tko želi izbjeći tu tajnu srlja u besmisao. Na kraju ostat će mu izbor: ili zanijekati zlo ili zanijekati Boga.

168. Bolest u perspektivi Božjega kraljevstva. – Još su proroci navijestili da će u Mesijino vrijeme Bog isključiti bolest i smrt (Iz 35,5-6; Mal 4,1-3). Isus se odnosi prema bolesti kao prema zlu koje treba otkloniti. On je veliki dio svoga djelovanja posvetio ozdravljenjima kako bi označio da je Božje kraljevstvo već tu, da je počela pobjeda Božje ljubavi nad grijehom i nad njegovim posljedicama. Isus je ozdravljao bolesne, ali ne sve bolesne, u stvari, bolest ostaje, to znači da nije u proturječju s vrednotama Božjega kraljevstva, naprotiv da ima spasenjsku i otkupiteljsku vrijednost. O tome je izričito govorio prigodom uskrsnuća Laza­ra. Isus je ljubio toga svog prijatelja, ali ga je prepustio smrti. Je li to znak Isusove nemoći ili kazne? Ne. »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji« (Iv 11,4).

Podnoseći u muci kazne i trpljenja svake vrste, on je uzeo na sebe boli svih ljudi i tako je ispunio ono što je o njemu napisao Izaija (Iz 53,4-5). Štoviše, upravo On je onaj Krist koji trpi u nama, svojim udovima, ako smo udareni i pritisnuti bolima i kušnjama. Te kušnje i boli su kratkotrajne ako se usporede s veličinom vječne slave koju po njima stječemo (2 Kor 4,17). On upozorava svoje učenike, svaki put kad ljube siromahe i bolesne i kad im služe, da služe njemu samome (Mt 25,36-38). 169. Bolesnik nije opečaćen. – U pastirskoj skrbi za bolesne va­lja dobro imati na umu da bolesnik nije opečaćen, kažnjen od Boga. Bolesnik nije sam i napušten, Krist je s njime budući da je on sve boli grijeha učinio svojima. Bolesnik nije promašen, Krist je uključio trpljenje u red spasenja i preobrazio ga u krepost spasenja. Bolesnik nije beskoristan, naprotiv, uključen u Kristovu Pashu on dopunja u svome tijelu što nedostaje muci Kristovoj (Kol 1,24).

170.  Čovjek se svim silama bori protiv bolesti. – U sam plan Božje providnosti ulazi da se čovjek sa svim svojim silama bori protiv svih vrsta bolesti i da se na svaki način trudi ostati zdrav. Ustvari, zdravlje, to veliko ovozemno dobro, omogućava čovjeku da može obavljati svoje dužnosti u društvu i u Crkvi. No, valja biti spreman nadopuniti u svome tijelu ono što ne­dostaje mukama Kristovim za spasenje svijeta u očekivanju da sve stvorenje potpuno oslobođeno sudjeluje u slavi djece Božje (usp. Kol 1,24; Rim 8,19-21).

171.  Bolesnici imaju poslanje u Crkvi. – »Uloga je bolesnih u Crkvi svojim svjedočanstvom ne samo opominjati ostale da ne zaborave bitnih i višnjih stvari nego i pokazivati da smrtni ljud­ski život mora biti otkupljen otajstvom smrti i uskrsnuća Kristo­va« (RBP 3).

Sakrament bolesničkog pomazanja

172. Definicija i svrha “bolesničkog pomazanja. – »Sakrament bolesničkog pomazanja daje bolesnomu milost Duha Svetoga, koja pripomaže spasu svega čovjeka, pridiže ga pouzdanjem u Boga, jača protiv napasti Zloga i tjeskobe smrti, tako da bolesnik može ne samo svoje nedaće hrabro podnositi nego se protiv njih i boriti, pače da postigne i ozdravljenje, ako mu je to od koristi za duhovno spasenje; a po potrebi, pomazanje daje također oprost grijeha i dovršenje kršćanske pokore« (RBP 6).

»Ako u Kristovu tijelu, u Crkvi, pati jedan, onda s njim stupate i svi ostali udovi« (l Kor 12,26). Stoga osobitu vrijednost ima­ju milosrđe prema bolesnima i djela ljubavi te uzajamna pomoć za olakšanje svakojakih ljudskih potreba; a tehnička nastojanja da se produži ljudski vijek i svaka iskrena pažnja prema bolesnicima, od koga god dolazila, mogu se smatrati pripravljanjem tla evanđelju i u neku su ruku udioništvo u Kristovoj službi pridizanja nemoćnih« (RBP 32).

Primatelj bolesničkog pomazanja

173. Primatelji bolesničkog pomazanja. – Treba uzeti u obzir na­čelo prema kojem ovaj sakrament ne treba shvatiti kao »posljednje« pomazanje nego kao pomazanje koje se daje bolesnicima u slučaju ozbiljne bolesti (usp. SC 73; LG 11). Budući da je Krist htio podići i spasiti bolesne (Jk 5,14-15), sakrament bolesničkog pomazanja:

  • Treba podijeliti onim vjernicima čije je zdravlje ozbiljno ugroženo zbog bolesti ili starosti. Da se ustanovi stupanj »ozbiljne« bolesti treba imati na umu bez tjeskobe da je riječ o teškoći u fizičkom ili psihološkom smislu; a i sama tjeskoba zbog bolesti koja po sebi nije tako ozbiljna može biti prilika da se podijeli pomazanje.
  • Može se podijeliti prije kirurškog zahvata zbog teške bole­sti ili ozbiljne životne opasnosti.
  • Može se dati starcima, iako možda i nisu teško bolesni, ali su im malaksale sile.
  • Može se ponoviti kad god bolesnik ozdravi od bolesti u kojoj je primio pomazanje ili je u toku bolesti došlo do po­goršanja.
  • Može se dati bolesnoj djeci ako su došla do dobi rasuđiva­nja, da im se podijeli snaga toga sakramenta.
  • Može se dati onima koji su izgubili svijest ili se nalaze u komi, ali bi ga vjerojatno kao vjernici bili zatražili dok su ,   bili pri sebi. I sam zahtjev ukućana može biti valjan razlog da se donese pozitivan sud.
  • Naprotiv, ne smije se davati kada je bolesnik već umro; u tom slučaju neka se pokojnik preporuči Gospodinu da mu udijeli oproštenje grijeha i da ga primi u svoje kra­ljevstvo. Samo u slučaju sumnje je li osoba doista umrla, može se sakrament podijeliti uvjetno. Pretjerana strogost u primjeni toga pravila obeshrabrit će rašireni mentalitet koji odgađa poziv svećenika sve dok bolesnik ne padne u komu ili izgubi svijest, a sve iz bojazni da ne bi uzbudio bolesnika (RBP 8-15).
  • Ako bolesnik koji je pozvan na zajedničko slavlje sakra­menta bolesničkoga pomazanja izrekne želju sakrament ipak primiti u vlastitoj kući, neka se toj želji odgovori na najbolji mogući način.

Službenik bolesničkog pomazanja

174. Djelitelj bolesničkog pomazanja. – Samo je svećenik vlastan djelitelj bolesničkog pomazanja. Redovno obavljanje te službe spada na biskupe, župnike i njihove suradnike, svećenike kojima je povjerena pastva bolesnika ili staraca u bolnicama i na poglavare kleričkih redovničkih zajednica« (RPB 16). Kad se o djelitelju pojavila dvojba, Kongregacija za nauk vjere izdala je Notu. On bi trebao češće posjećivati bolesne koji su povjereni njegovoj pastirskoj skrbi i pripravljati ih da sakrament pomazanja prime u pravo vrijeme. To se posebno tiče kapelana u bolnicama i klinikama. Veoma su preporučljiva zajednička slavlja sakramenta prigodom hodočašća, u adventu i korizmi ili nekim drugim prigodama.

Obred pomazanja i tvar sakramenta

175.  Obred bolesničkog pomazanja i tvar. – Ako se bolesnik mora ispovjediti, neka mu to svećenik omogući prije slavlja po­mazanja. Red pomazanja predviđa ove dijelove: uvodne dijelove, čitanje Božje Riječi, obred pomazanja i završne obrede.

Pri slavlju sakramenta bolesničkog pomazanja treba paziti na napomene Reda bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesnike, napose na zajedničarski vid koji predviđa prisutnost bar ukućana i onih koji pomažu bolesniku. – Ni slavlje u strogo pojedinačnom obli­ku neka ne zanemari njegovu eklezijalnu narav i neka se slavi uz obdržavanje propisa.

Prikladna tvar sakramenta je maslinovo ulje, ili, po potrebi, neko drugo biljno ulje. Njega blagoslivlja biskup na Misi krizme na Veliki (Sveti) četvrtak, a u nužnom slučaju može ga blagosloviti sam svećenik. Bolesničko ulje zajedno s krizmenim i katekumenskim uljem treba čuvati s doličnim poštovanjem u posudicama na časnom mjestu.

Kateheza

176.  Temeljni pojmovi kateheze bolesničkog pomazanja. – Bez prave pojedinačne i zajedničke kateheze teško je posvijestiti važnost toga sakramenta i dokinuti loš običaj da se on odgađa do posljednjeg časa. Katehezu treba držati ne samo bolesnicima i starcima nego cijeloj zajednici, napose onima koji poslužuju bolesnike (liječnici, bolničari, ukućani). U toj katehezi valja posebno isticati sljedeće temeljne pojmove:

  • Sakrament bolesničkog pomazanja ustanovljen je za bolesne a ne za umiruće, zato se podjeljuje za vrijeme bolesti, a ne tek na kraju života.
  • To je sakrament cjelokupnog spasenja a ne samoga (tjelesnog) zdravlja. Bog u daru Duha posjećuje cijelu osobu, tj. tijelo i duh, i ucjepljuje u Kristovo vazmeno otajstvo.
  • Pomazanje je sakrament vjere a ne magije: treba ga podijeliti u vrijeme bolesti, a ne u posljednjem stadiju života (u besvijesti, u komi, kad bolesnik izdiše). Neka se ne daje svakome bez razlike, ali neka se i ne odbija olako. Treba poštivati i Božje djelovanje ondje gdje se pokazuje naša nemoć, ali i radi vjerodostojnosti sakramenta valja izbjegavati svaku improvizaciju.
  • Bolesničko pomazanje je sakrament cijele zajednice a ne samo pojedinca. Cijela Crkva pomazanjem preporuča bolesne Gospodinu. Veoma su korisna zajednička slavlja sakramenta i podjeljivanje tog sakramenta prigodom slavlja euharistije u bolnicama i stacionarima uz sudjelovanje ukućana. Neka kriterij za podjelu bude širina a ne uskogrudnost.
  • Ovaj sakrament učvršćuje nadu i živu vjeru u Krista trpećega i proslavljenog. On bolesnicima daje okrepu vjere, a u ukućanima budi smisao za nadzemaljske stvarnosti.

177. Zajedničko slavlje bolesničkog pomazanja. – Pouka neka bude jednostavna, po vezana, s pastoralom bolesnika i njihovih obitelji, te povezana s osobnim i čestim posjetima i dubokim osjećajem ljubavi kao izraz majčinske brige Crkve. Uz prikladnu pouku župne zajednice tijekom liturgijske godine bilo bi dobro jedanput ili nekoliko puta zajednički slaviti sakrament bolesničkog pomazanja, naročito u uskrsno vrijeme, jer ono na poseban način očituje otajstvo uskrsnuća i osloboditeljsku snagu Krista Gospodina.

Češćom poukom pobijedit će se shvaćanje da je sakrament bolesničkog pomazanja ustanovljen samo za one koji su na sa­mrti ili u komi. Pouka će napose pomoći da se produbi kršćanska svijest o trpljenju i smrti kao suobličenju Kristu i njegovoj otkupiteljskoj žrtvi.

Popudbina

178. Popudbina – sakrament umirućih. – Kao što sama riječ kaže, Popudbina je hrana za put koja prati kršćanina na puto­vanju s ovoga života u drugi. Popudbina Tijela i Krvi Kristove snaži vjernika i daje mu zalog uskrsnuća, prema Gospodinovim riječima: »Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni: i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan« (Iv. 6,54). Pričest kao popudbina posebni je dar sudjelovanja na otajstvu smrti Gospo­dinove i njegovog prijelaza k Ocu.

Pastiri duša neka poučavaju vjernike da taj sakrament ne odgađaju, tako da vjernici prime njegovu snagu dok su još pri svijesti. Poslužitelji popudbine su župnici i njihovi suradnici, a u slučaju potrebe i đakon ili neki vjernik (izvanredni djelitelj pričesti) može podijeliti pričest kao popudbinu. Kad god nema dovoljno vremena za odvojeno slavlje ispovijedi, pomazanja, popudbine, a bolesnik je u neposrednoj smrtnoj opasnosti, bolesniku se može podijeliti pomazanje samo po čelu, zatim popudbina.