POČECI
Sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kas je već bio formiran Novi Zagreb na južnoj obali rijeke Save, našao se još komadić zemljišta između naselja Dugava, Sopota i željezničke pruge Ranžirnog kolodvora omeđen starom i novom Goričkom cestom koji je trebalo, kako se to onda reklo – «urbanizirati». Djelomično na srušenim obiteljskim kućama naselja Otok, a djelomično na «slobodnoj» livadi gdje su seljani Otoka mogli napasati svoju stoku, nastalo je naselje Sloboština.
Arhitekti i urbanisti nazvali su ga «naselje s dušom» jer su u njemu navodno ispravili greške pri formiranju ostalih naselja Novog Zagreba. S tom konstatacijom možda se ne slažu stanovnici Sloboštine, ali priznaju to oni koji iz okolnih naselja ovdje dolaze.
Bez obzira na komunističko društvo, i u ono vrijeme je bilo ljudi koji su javno ispovijedali svoju vjeru, išli na sv. mise, krstili djecu, primali ostale sakramente. Neki su odlazili u svoja roda mjesta, neki su išli u katedralu i druge «starozagrebačke» crkve a neki su odlazili u Sigetsku baraku, kasnije u sigetsku velebnu crkvu.
U to vrijeme, dakako, prema urbanističkim planovima, nije bila predviđena crkva. Ondašnji političari čak su se i hvalili svojim «uspjesima» u odbacivanju svih molbi za gradnju crkvi. U zapadnom dijelu Novog Zagreba župnici su počeli graditi barake (Siget) ili obiteljske kuće čiji su podrumi i garaže ilegalno pretvarani u crkve (Savski Gaj, Botinec). U istočnom dijelu Novog Zagreba kupovali su se stanovi koji su uz moguće adaptacije također postajali – crkve.
Krajem osamdesetih, iako se još nije naslućivao kraj komunizma, nekolicina odvažnih ljudi na čelu s g. Miljenkom Cvjetkom, direktorom Gradskog zavoda za urbanizam predložila je u novi GUP i neke lokacije za gradnju crkvi. Iako ni jedna od njih kasnije nije prihvaćena, ipak bio je to hrabar potez i pokazatelj nekih novih vremena.
Za razliku od starijih novozagrebačkih naselja u kojima su se župe osnivale nakon useljavanja zgrada, župu Uzašašća Gospodnjega u tek oformljenom Novozagrebačkom naselju Sloboštini osnovao je Dekretom od 8. svibnja 1980. godine Nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić. Nakon početnih teškoća u formiranju župe, u nemogućim prostornim uvjetima troiposobnog stana, dana 31. svibnja 1984., na blagdan Uzašašća Gospodnjega služena je prva sveta misa u Sloboštini na kojoj su, pored župnika, bila prisutna samo trojica muškaraca i jedno dijete. Skromni početak, koji je, uz Božju pomoć i zauzetost vjernika, trebao prerasti u nešto veliko.
«Konačno smo 26. travnja 1984. dobili ključeve stana i odmah sam legalno uselio. Počeo sam namještati crkvu i stan, a prvu pomoć za namještaj dao je Duhovni Stol. 3. svibnja 1984. ukopčana je struja te smo počeli uređivati stan u čemu su mi pomogli radnici koji su još bili ovdje i vlč. Mijo Gorski iz Dugava. On je zamolio svoje vjernike da mi dođu pomoći očistiti i urediti stan.
Dne 22. svibnja 1984. dok smo vlč. Mijo (Gorski) i ja slagali vrata-harmoniku, dolazi građevinsko-urbanistički inspektor Komiteta za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove općine Novi Zagreb u osobi Hrvoja Krleže. Sjeli smo i on je započeo razgovor. Odgovarao sam da ne znam da li će tu biti župa, da to nije moja stvar nego mog “šefa”, a ja za sada ništa ne radim osim što uređujem stan. Rekao mi je da su obavijestili Duhovni Stol i da ne smijem obavljati nikakvu vjersku djelatnost dok ne dobijem dozvolu za prenamjenu dijela stambenog prostora u prostor za vjersku djelatnost. Obećao sam da ću poduzeti sve što bude u mojoj moći i da se nadam da neće biti problema.
Dne 25. svibnja sam na ulazna vrata stavio pločicu s tekstom: “Župnik rkt. župe Sloboština – Josip Vnučec”. Župa je dobila svoj titular, a to je Uzašašće Gospodnje. Mislio sam da bi bilo zgodno da prvu sv. Misu u župi imamo baš na blagdan Uzašašća. Obavijestio sam nekoliko obitelji, ne previše da ne bi bilo upadno, da će prva sv. Misa ovdje biti na blagdan Uzašašća Gospodnjega u četvrtak 31. svibnja 1984. g. u 19 sati. U dogovoreno vrijeme došli su Mile Bubanović, Zdravko Kolar i Darko Bledšnajder sa sinom Branimirom, te smo imali prvu sv. Misu. Svaki je početak težak, a mi “muški” započesmo moleći za sretan rast naše župe. Dogovorili smo se da ćemo slijedeću sv. Misu imati 10. lipnja u 19 sati, tj. na blagdan Duhova. (…)»
Iz Spomenice Župe
Uzašašća Gospodnjega
Zagreb-Sloboština
za godinu 1984. koju je vodio župnik Josip Vnučec
IZMEĐU 1984. i 1990.
Djelovanje Crkve u Sloboštini između 1984. i 1990. godine odvijalo se isključivo u prostorijama župnog stana. Okupljalo bi se na svetu misu nedjeljom četiri puta po stotinjak ljudi. Polovica od toga u «crkvenoj sobi» a ostali u vjeronaučnoj «dvorani», hodniku, kuhinji, župnikovoj sobi, a neki i u kupaonici. Vjeronauk se održavao u sobi od 15m2. Župni ured je bio u župnikovoj spavaćoj sobi.
Bez obzira na loše prostorne uvjete u to vrijeme kršteno je 146 novih vjernika, na prvoj pričesti je bilo 416 djece, 270 kandidata primilo je Sv. potvrdu, vjenčano je 18 parova a na posljednji je počinak otpraćeno 63 stanovnika Sloboštine.
Vidjevši takav crkveni život prigodom pohoda župi, nadbiskup Franjo Kuharić ga je usporedio sa životom prvih kršćana koji nisu imali crkve, živjeli su u ilegali, skrivali se u katakombama. Od njega je potekao naziv za crkvu u Novom Zagrebu – betonske katakombe.
Bez obzira na Crkvi nesklona vremena i za rad nemoguće uvjete, vjera Božjeg naroda nije slabila. Naprotiv, možda baš zbog takvih uvjeta odgojili smo vrsne mlade ljude koji su dolaskom novih vremena zauzeli ili zauzimaju važne i odgovorne službe unutar Crkve i društva kao aktivni i zauzeti vjernici-laici.
NOVA VREMENA
Dolaskom novih vremena i nastankom boljih uvjeta ova je župa na sebe preuzela teško breme obnove duha koji je desetljećima bio sustavno zatiran. Iskorištena je prilika koju su pružila nova vremena. U dogovoru s novozagrebačkim vlastima Crkvi su se za nedjeljne euharistijske sastanke otvorila vrata školskih holova i sportskih dvorana. Ulaskom u javne prostore, iako još obilježene socijalističkim simbolima, Crkva izlazi iz ilegale, a mnogi vjernici se vraćaju u svoje župne zajednice i aktivno uključuju u njihov rad.
Projektanti školskih holova nisu ni sanjali da će u njihovim arhitektonskim djelima biti crkve. Trebalo je za to učiniti minimalne zahvate. Iznad poprsja “druga Tita” zabijen je čavao na kojeg je obješeno raspelo. Na “pozornicu” je postavljen školski stol s malo produljenim nogama kao oltar. Po holu su razvučene stolice, čak je kod vrata stavljena i priručna škropionica. Sve je zapravo iznenadio sam prostor. Ako se zanemare malo prije spomenuti detalji, sve je izgledalo kao prava crkva. Uz malobrojna nostalgijska prisjećanja onoga što je bilo u stanu, vjernici su doslovno prodisali novim plućima. Time se zorno pokazalo što nam je činiti u budućnosti. Neće nam trebati velebne katedrale. Trebat će nam primjeren, dostupan, zračan i svijetao prostor crkve koji ne treba ukrašavati betonom nego vjerom zajednice.
Vjeronauk uveden u škole povećao je bazu primatelja sakramenata. Ratna stradanja u župu su donijela i mnogobrojne izgnanike za koje se aktivno brinuo župni Caritas.