O ideji

Promišljajući ideju za oltarni vitraj crkve Uzašašća Gospodnjega (koji sam osmislio i izradio 2005. godine), sjedio sam sam među crkvenim klupama u tišini ljetnog prijepodneva podno velike staklene plohe oltarnog prozora, i odnekud mi je došla misao na arhitekta Louisa Sullivana, osnivača čuvene “čikaške škole”. Visok, gotovo “gotički otvor” asocirao me na njegove velike staklene površine koje on prvi gradi, na tzv. “čikaški prozor” s fiksno ostakljenom središnjom plohom i interakciju koju takvo svjetlo izaziva na okolni prostor. Naime, rješavajući “problem” vitraja koji bi sublimirao ulazno svjetlo neupitnom se nametnula i komunikacija s prostorom prezbiterija, a time i definiranja oblika te međusobnog suodnosa oltara, ambona, krstionice i svetohraništa koji, osvijetljeni svjetlom druge dinamike – svjetlom obojenog stakla, u formi u kojoj su trenutno riješeni ne upotpunjuju prostorni doživljaj liturgijskog slavlja. Već tada sam imao viziju organizacije prostora. Kad mi je gospodin župnik predložio da riješim novi izgled prezbiterija, odnosno definiram novi volumen oltaru, ambonu, krstionici i svetohraništu oprezno sam prišao problemu interpolacije. Naime, u takvoj razradi uvijek je zahtjevno pronaći rješenje interijera koje će biti na tragu promišljanja arhitekta koji je prostor osmislio i postavio neke odrednice koje definiraju njegov odnos prema volumenu. Pri tom je važno vlastitu prostornu intuiciju koja je obično “opterećena taštinom individue” objediniti s arhitektovom predodžbom o prostoru. Pristupajući novoj zadaći opet sam sjeo u klupe crkve i pokušao pronaći rješenje koje će biti na tragu navedenog.

U obliku crkve kao građevine prepoznao sam tragove tektonske arhitekture (forma objekta svedena je na elementarna geometrijska tijela: kocku, kuglu, valjak, kvadar, stožac…) te sam nastojao vanjsku formu implementirati i na isti način nastaviti događanje u interijeru odnosno definirati volumen liturgijske arhitekture. Budući je vanjski oblik građevine samo izraz unutarnjih prostora te ovdje na određen način, uz liturgijske odrednice, “diktira” i način rješavanja i prostornu organizaciju navedenih liturgijskih elemenata, tako je i način na koji sam, tražeći idealne međusobne prostorne odnose (oltar-ambon, oltar-svetohranište, oltar – krstionica) ekvivalent načinu prostorne definicije interijera od strane arhitekta. Naime, unutrašnjost crkve je čisti volumen kubusa s velikim oltarnim prozorom pomaknutim u centralni fokus čiji konstruktivni raster (raspon između vertikalnih nosača) naglašava tu poziciju u prezbiteriju. Tom analogijom sam i ja pošao od oltara kao okosnice “događanja volumena” ostalih elemenata, ne umanjujući naravno liturgijsku važnost ambona (gozba na dva stola) o čemu će kasnije biti riječi. Dijalog u volumenu uspostavio sam jedinstvenim oblikom valjka i poluvaljka koji dominantnom formom plitkog valjka u postamentu oltara vizualno “skuplja” naizgled “razjedinjene” dijelove, ovdje orijentirane na tri strane. Volumen sam dakle imao u glavi, ali javio se novi moment – os.

Naime, desna strana prezbiterija velikim je staklenim plohama, staklenim vratima “otvorena” prema van (što asocira na otvorenost prema nama kao “živoj” crkvi). Nužno je bilo zadržati tu aktivnu plohu odnosno omogućiti da se taj vizualni prostorni kontinuitet nastavi i upotpuni u duhovnoj dimenziji unutar same crkve. Zato sam osmislio ideju o “duhovnoj osi”.

Vrednovanje prostora s načela likovnosti i konstrukcijskih načela isprazno je ako nema treću, duhovnu dimenziju koja je, kao nigdje drugdje, inkorporirana u djelo sakralne arhitekture. Isto je i sa sakralnim likovnim djelom. Jedan poznati arhitekt jednom zgodom je rekao: “Arhitekt mora izraziti duh onoga što treba izgraditi”. Naime, crkva je koncipirana na način da objedini sakramente inicijacije, krštenje i euharistiju, uz navještenje Božje riječi. Otajstvo krštenja, kako kaže Ante Crnčević u “Živom vrelu”, u kojem se kršćanin rađa za novi život u Kristu, stoji na početku kršćanskog života, kao vrata (!) što vode u zajednicu vjernika i u život Duha (vitae spiritualis ianua). Tako sam, pošavši od navedenih liturgijskih odrednica, krstionicu smjestio na početak te zamišljene duhovne osi koja objedinjuju sve elemente svetišta, odnosno nastavlja se na ranije spomenuti vizualni prostorni kontinuitet “fizičke arhitekture” i pruža prema oltaru kao sljedećoj odrednici. Tako se, nakon primanja otajstva krštenja naš život u Kristu nastavlja blagovanjem kruha kojim uprisutnjujemo djelo Kristova otkupljenja. Sa žrtvenika, kao najvažnijeg mjesta susreta nas vjernika s Bogom, gdje se Crkva sa stola Kristova Tijela hrani kruhom života, nastavlja se, na tako zamišljenoj osi, gozba na drugom stolu, stolu Božje Riječi (DV 21), ambonu, mjestu navještaja Kristove pobjede nad smrću čime se apostrofira da je liturgijsko slavlje u Crkvi od najranijih vremena oblikovano kao gozba na dva stola. Naglašena voluminoznost i oltara i ambona poveznica je koja je povijesno liturgijski određena: monumentalnost oltara u kršćanstvo dolazi od kršćanskog oltara-sarkofaga (oblik koji je danas napuštan), a spomenska i spomenička odrednica iskazuje da ambon bude monumentalan (oblikom, materijalom i prostorom koji mu je dodijeljen) kao prefiguracija odvaljenog kamena s Kristova groba. U prijedlogu rješenja uz ambon će stajati i veliki svijećnjak kao vazmeni element čime želim naglasiti prisutnost spasenja. Svijećnjak će imati cikličnu formu kako bi se uklopio u teksturu valjka ostalih elemenata. Plamen svijeće osvjetljavat će stranice otvorene knjige kao istinski simbol (…”a to je onaj znak koji ne zahtjeva riječi, već govori šutnjom”…) uskrslog Krista, svjetla svijeta.

Visinom postamenta u pozadini, cizeliranom plohom vrata tabernakula, sa stiliziranim prikazom hostije, svetohranište se uklapa u prostornu atmosferu s oltarom smještenim u centralni fokus.

Pobornik sam redukcionizma i minimalizma u skulpturi pa sam volumen zadanih tijela nastojao svesti na čistu formu kako bi prostorni doživljaj za liturgijskog slavlja upotpunio Božju riječ. Jednostavnost forme i govor materijala u skulpturi je sinteza koju je nužno ostvariti da, kako je to rekao jedan teoretičar arhitekture” …duh arhitekture prelazi na duh promatrača…”. U predloženim djelima težio sam izričaju koji polaze od te odrednice. U slijedećim poglavljima objasnio sam zasebno intenciju kod projektiranja svakog elementa liturgijske arhitekture.

1. Oltar

“Kršćanski je oltar žrtvenik spomena na jedinstvenu i neponovljivu žrtvu Isusa Krista na križu, na križu na kojem je prinio sebe jedanput zauvijek i za sve ljude. “(Ante Crnčević, Živo vrelo)

Liturgijska obnova nakon Drugog vatikanskog sabora htjela je oltaru dati njegovo izvorno mjesto u liturgijskom prostoru odnosno apostrofirati ga kao mjesto ljudskog a ne božanskog blagovanja (suprotno predkršćanskom i starozavjetnom žrtveniku kao mjestu na kojem su ljudi prinosili žrtvu da bi bog kojeg su štovali mogao na njemu blagovati od ljudskog prinosa). “Stoga blagovanje kruha i vina za euharistijskim stolom-oltarom jest vjerničko prihvaćanje Kristove žrtve. Imajući pred očima nedjeljivo značenje euharistije kao žrtvenog prinosa i blagovanja, sasvim je razumljivo da će i kršćanski oltar svojim oblikom čuvati prepoznatljivost žrtvenika i stola. Njegova će ikonografija ukazivati na Krista i njegovu žrtvu kao ishodište euharistijske žrtve i euharistijske gozbe. “(Ante Crnčević, Živo vrelo)

Rješavajući formu i volumen oltara nastojao sam implementirati navedene liturgijske odrednice i odrediti ga prema načelima same teologije liturgijskog slavlja. Naime, često se rješenje oltara svodi na oblikovanje jednostavnih stolova i postamenata iz kojih se ne iščitava zajedništvo prinosa i zajedništvo blagovanja. Ili je govor forme suhoparan ili “profane priče” u podnožju oltara likovnim ili skulptorskim izrazom”…oduzimaju prvenstvo otajstvenom događanju koje se uozbiljuje na oltaru. “(A. Crnčević, Živo vrelo)

“Ne treba zaboraviti da ikonografiji oltara pripadaju ponajprije njegova forma, prostorna dimenzioniranost, suodnos s ambonom, njegova središnjost u liturgijskom prostoru, upućenost čitavog prostora na oltar, materijal od kojeg je izrađen…Arhitektonsko i umjetničko oblikovanje oltara ne smiju  preuzetno preuzeti ulogu tumača oltara i sakramenta euharistije, nego ponuditi jasnu otvorenost za poniranje u sakramentalnu zbiljnost. “(A. Crnčević, Živo vrelo)

Veliki arhitekt Frank Lloyd Wright rekao je da su “…forma i funkcija neraskidivi dijelovi umjetnička cjeline…”. Drugim riječima, važno je u umjetničkom djelu integrirati sadržaj i formu u nedjeljivu cjelinu. Ono mora biti jedinstveno, bez obzira na njegovu simetričnu ili asimetričnu formu.

Na tragu citiranih liturgijskih odrednica i prenoseći gore navedeno Wright-ovo načelo arhitekture u likovnost i skulpturalnost pokušao sam volumen oltara uobličiti u jedinstvenu formu žrtvenika i stola te u postamentu zadržati prepoznatljivost liturgijskog čina: razlomljenog kruha. Kocka nam predočava cjelovitost, a kugla perfekciju. Kombinacijom tih dvaju tijela, odnosno njihovih izvedenica (kvadar i valjak) u menzi i postamentu, nastojao sam dobiti jedinstvenu, čistu, jednostavnu formu. Govor materijala.

Dvije kamene polutke podno masivne menze, gledano iz tlocrta, prefiguracija su razlomljenog kruha. Njihov odmak jedne od druge i pomak po vodoravnoj osi simbolično je čin lomljenja kruha, a naglašena dinamika likovne kompozicije u funkciji je razbijanja statičke forme i stvaranja određenog dramatskog naboja unutar obredne dinamike Riječi. Postament je, dakle izražen kao prefiguracija riječi iz evanđelja po Luki: “Zatim uze kruh, zahvali i razlomi ga pa im ga dade govoreći: ovo je tijelo moje koje se za vas daje. Ovo činite u spomen na me.” (Lk22, 19)

Oltar je smješten u centralni fokus u središnjost liturgijskog prostora gdje svojim postamentom u formi plitkog valjka “sabire” ostale elemente svetišta čiji su oblici također u teksturi valjka. Oltar čistoćom forme, masivnošću i prostornom dimenzioniranošću uspostavlja suodnos s ambonom kao drugim stolom -stolom Božje riječi. Tako definiran i izrađen od bijelog carrara mramora oltar će, vjerujem, omogućiti “poniranje u sakramentalnu zbiljnost” kako to tumači Ante Crnčević    u  gore navedenom citatu.      

2. Ambon

Božja je riječ “živa i djelotvorna; oštrija je od svakog dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca”(Heb4,12).

Uobličiti gore navedenu istinu te sintagmu – djelotvornost Božje riječi – predočiti u “opipljivoj” formi, pokušat joj dati oblik, zadatak je koji sam si postavio rješavajući volumen ambona.

Rezultat je dualna forma koja dualizmom apostrofira i druge dvije, u liturgijskom slavlju prisutne sintagme: navještenje i slušanje, odnosno događaj i slavlje. Izdignuti brid desne plohe kamena koji se uzdiže i širi prema nama, prefiguracije je sveprisutne obredne dinamike Riječi. Dinamika je pokret: izgovorena riječ “uspinje se” prema nama slušateljima Božje riječi kako bismo kao zajednica vjernika ostvarili otajstvo spasenja. Razlomljena forma kamena, prefiguracija je i homilije – lomljenja naviještene Riječi koju svećenik-homilet razlama pred zajednicom vjernika. Nadalje, čistom, masivnom formom nastojao sam ambon definirati kao samostalno liturgijsko žarište, mjesto zasebnog liturgijskog čina navještenja Božje riječi, a ne kao stalka za knjigu ili govornice. Masivnost kamenog bloka sugerira i na odvaljeni kamen s Kristova groba, čiji je latinski naziv u evanđeljima – monumentum – pa sam tako u razradi ideje razmišljao da jedna ploha kamena bude grenelirana, no odustao sam jer ponuđena izvedba u carrara mramoru podržava glačanu ili poliranu površinu. Vjerujem da je predložena forma na tragu liturgijskih odrednica, te da će volumenom i “pojavnošću” u prezbiteriju upotpuniti čin tumačenja i razumijevanja naviještene Riječi.

3. Krstionica

Krštenje je sjedinjenje s Kristom i uzimanje udjela u njegovoj smrti i uskrsnuću. Ono je početak novog života u Kristu. To je “sakrament sakramenata”. (A. Crnčević, Živo vrelo)

“Krstionica bi, želimo li dati pripadnu važnost krštenju što ga slavimo, trebala otkrivati eklezijalnu, kristološku, egzistencijalnu i eshatološku dimenziju krsnoga otajstva. Njezin bio oblik trebao omogućiti znaku vode da doista bude prepoznatljiv kao voda pranja i oživotvorenja.” (A. Crnčević, Živo vrelo)

Na tragu tih postavki i težnji da se krstionica formom ukopi u vizuru ostalih elemenata liturgijske arhitekture pokušao sam definiciju njenog volumena potražiti u ranom kršćanstvu gdje se u samom krsnom zdencu nalazio kameni stup ukrašen križem ili Kristovim monogramom. Krist u krštenju postaje stijenom spasenja iz koje izvire voda života. Stoga sam oblik zdenca definirao formom valjka. No, tu formu čine dualno razlomljene kamene polovine pomaknute po osi radijusa. One simboliziraju zapadnu i istočnu stranu; zapad, koji je kao zemlja zalaska sunca, simbolizirao tamu, grijeh i stari smrtni život i istok, novo svitanje, novo svjetlo. Površina kamene pole okrenute prema zapadu bit će stoga grenelirana a ona okrenuta prema istoku od izglačanog mramora što ukazuje na nov život u svjetlu, u Kristu koje je svjetlo svijeta. Rez, pomak kamenih pola simbolični je prestanak starog i ulazak u novi život u Kristu.

Također i kameni brid pole okrenute prema istoku širi se i uzdiže (poput brida na ambonu). Dvojako je značenje takvog rješenja: s jedne strane primanjem sakramenta krštenja počinjemo novi život u Kristu, uzdižemo se prema svjetlu, sa druge, odnos vrha i dna brida dan je odnosom jedan prema tri što simbolizira Kristov silazak u trodnevno iskustvo smrti. Uz krstionicu će također stajati veliki svijećnjak jer prisutnost uskrsne svijeće progovara o preobražajnoj snazi Duha vezanoj uz uskrsnuće.

Svetohranište

Od elemenata liturgijskog prostora svetohranište je u crkvi Uzašašća Gospodnjega postavljeno zadnje. Razlog tome nije nepoštovanje ili smanjena osjetljivost prema Onome koji u svetohraništu obitava već, naprotiv, želja da se svetohraništu pronađe što bolja forma i mjesto gdje će biti postavljeno. Odluku je odgađalo i otežalo nepostojanje jasnih i jednoznačnih smjernica bilo opće bilo mjesne Crkve. Da bi se lakše razumjelo zašto je u našoj crkvi svetohranište ovakvog oblika i na ovom mjestu smatram da je dobro da se upoznamo s razmišljanjem zagrebačkog pomoćnog biskupa, liturgičara dr. Ivana Šaška koje je objavljeno u Glasu koncila br 37./2002.

 Za sve druge elemente liturgijskoga prostora liturgijska obnova bila je dostatno jasna i odlučna od samoga početka. Oltar treba tvoriti idealno središte prema kojemu je usmjereno cijelo arhitektonsko ustrojstvo i prema pravilu treba biti okrenut prema puku, suprotno ustroju crkava na Istoku. Ambon treba biti smješten i sam tvoriti granični prostor između prezbiterija i lađe te naglasiti važnost Božje riječi. I sjedište predsjedatelja od početka je imalo jasnu normiranost kako bi se mogla naglasiti Kristova prisutnost, prisutnost pastira i vođe Crkve okupljene na molitvu. Isto se može reći i o krsnome studencu ili krstionici, zatim o prostoru za sakrament pomirenja, o mjestu kora i orgulja.

No, što se tiče svetohraništa, nakon prvih općenitih koncilskih odredaba, postojao je – ne bez protivljenja – polagan i postupan razvoj te normativnosti. Naputak Eucharisticum mysterium (1967), premda ne zatvarajući put drugim rješenjima, još uvijek govori o svetohraništu redovito smještenome u središte glavnoga oltara (usp. br. 54). Malo kasnije, u odredbama Rimskoga misala (1969) za svetohranište se predlaže novo mjesto, prostor prikladan za osobnu molitvu i za klanjanje, ali još uvijek opravdavajući smještaj na oltarnu ploču (mensa). Godine 1973, govoreći o euharistijskomu štovanju izvan mise i dopuštajući prethodna rješenja, na prvome se mjestu kao idealno rješenje predlaže kapelica odvojena od središnjega dijela crkve. Prevladavanje arhitektonske veze između svetohraništa i oltara na implicitan se način nalazi u nekim nacionalnim Benedikcionalima. Kaže se, naime, da se prije vračanja ciborija u svetohranište on stavlja na prikladno urešen stolić. To isključuje postojanje bilo kakvog oltara na mjestu gdje je svetohranište.

Sasvim jasno i odlučno vraćanje na najstariju predaju spominje dokument Liturgijskoga vijeća Talijanske biskupske konferencije o prilagođivanju crkava. Tamo se kaže da svetohranište nikada ne smije biti postavljeno na oltarnu ploču, već smješteno na zid, stup ili stolić (usp. br. 20). Ta odredba cilja na istinsku svrhu oltara koji je središte euharistijskoga slavlja, a ne tek potporanj za neki – makar i veoma važan – element kao što je svetohranište.

Premda poglavlje rasprava o najboljemu mjestu još nije zatvoreno, povijesni razvoj objašnjava zašto tako polagan, oprezan i osporavan put vraćanja svetohraništu njegova prvotnog značenja i svrhe. Gotovo četiri stoljeća, od 16. do 20. stoljeća, pobožnost katoličkoga puka bila je duboko označena euharistijskim štovanjem izvan mise. Mogli bismo reći da je ta pobožnost obilježena svetohraništem, koje je – u stupnjevitosti suprotstavljanja protestantizmu – postalo prepoznatljivim znakom katoličkih crkava. Osobito je djelovanjem svetoga Karla Boromejskoga, nakon Tridentinskoga sabora, svetohranište počelo zadobivati mjesto bilo gdje na glavnome oltaru, kao znak svečanijega poštovanja prema stvarnoj prisutnosti pod prilikom kruha. Ta praksa, koju nije zahtijevala najviša crkvena vlast, ipak je odobrena, ali nije bila proglašena obveznom u obredniku pape Pavla V. (1614). Ipak, taj izričaj euharistijske pobožnosti prevladao je i postao izričitom obvezom sa zakonikom Kanonskoga prava iz 1917. (kan. 1268. § 2, 3), osim – barem teoretski – za katedralne, zborne i konventualne crkve, što je zapravo preostalo svjedočanstvo stare predaje. Svetohraništu je trebalo dobrih petnaest stoljeća da dođe i da postane sastavni dio glavnoga oltara.

Na početku takvoga čuvanja posvećenih prilika, kao što je poznato i što i danas potvrđuju norme, bila je svrha nošenje popudbine umirućima, pričesti onima koji nisu prisutni, a klanjanje pred Svetotajstvom bila je drugotna svrha.

Očito je da je čuvanje euharistije u prvim stoljećima – najprije u privatnim  kućama a nakon toga i u crkvama, na odvojenim i sigurnim mjestima – dovelo (opravdano) do klanjanja i štovanja toga sakramentalnog znaka stvarne Kristove prisutnosti. Već u starome tekstu Apostolske predaje (oko 215) svjedoči se o

takvome stavu klanjanja unutar kućnih zidova: »Euharistiju valja čuvati razborito. Neka svatko pozorno pazi da ni jedan nevjernik, ni miš ili druga životinja ne jede euharistiju ili da ne padne na zemlju ili da se pak izgubi ili rasipa bilo koji njezin dio. Kristovo tijelo treba biti blagovano od strane vjernika i ne smije biti profanizirano« (br. 37). U tome je tekstu vidljiva duboko poštovanje prema euharistiji, kao i svrha njezina čuvanja.

Tijekom gotovo čitavoga prvog tisućljeća svećenici i monasi običavali su na duga putovanja nositi euharistijski kruh, čuvan u jednoj vrećici obješenoj oko vrata, kao viaticum, tj. kao duhovna okrepa i potpora za putovanje te eventualno za posljednju pričest pred smrtnom opasnošću koja je tada bila prilično česta.

Navest ću tek najvažnija razdoblja i prijelaze da bi se bolje razumjelo uređenje koje želi promicati posljednja saborska obnova, a osobito radi razumijevanja posebnosti simboličke vrijednosti svetohraništa koja zaslužuje razlikovanje od oltara. Već u 11. st., jasno pod utjecajem heretičkih tvrdnja o euharistiji od strane Berengarija, mnoge biskupske odredbe u mjesnim Crkvama dopuštaju ostaviti ciborij na oltaru, ne vraćajući ga u secretarium, odnosno u sakristiju koja

upravo zbog pohranjivanja posvećenih prilika nosi i ime. Zbog očitih razloga sigurnosti, pojavila se praksa čuvanja euharistije samo pod prilikama kruha u jednoj kutiji, često postavljenoj na oltar, a zvala se propiciatorij. Na temelju toga moguće je izvesti sretnu povezanost s Kovčegom saveza koji je čuvao ploče Zakona u jeruzalemskome hramu i čije zlatno pokrivalo ima ime upravo propiciatorij, jer je znak božanske prisutnosti koja je naklona čovjeku i koja ga krijepi. Ime tabernakul također ima svoje podrijetlo u povezanosti s Kovčegom saveza.

 Pojam tabernaculum (šator) u prvo se vrijeme odnosi na dragocjeni veo koji je obično pokrivao kovčeg, kutiju ili ciborij u obliku šatora. Nakon toga veo se preoblikovalo u konopej, što je samo grčki naziv za veo. To je zapravo »šatorić« u liturgijskoj boji dotičnoga vremena kojim su se pokrivala vrata tabernakula, no danas više taj predvjes nije obvezatan.

Ipak, u velikome broju slučajeva mjesto euharistijskoga čuvanja – premda unutar dvorane za zajednicu – sve do 16. st. ostaje različito od oltara. Ponekad se čuva u spremištima u obliku goluba koji su obješeni iznad oltara ili pored njega (tzv. kolumbariji) ili pak u tabernakulima u zidu te općenito smještenima na zid prezbiterija na lijevoj strani (gledajući prema oltaru). Tabernakuli, udubine u zidu, koje su ostale nakon premještanja svetohraništa na glavni oltar, bili su gotovo do naših dana korišteni za čuvanje svetih ulja.

Osobito u sjevernoj Europi, između 14. i 18. st., niknuli su umjetnički tornjevi pored oltara radi čuvanja euharistijskoga kruha, osobito u providnome spremištu, kako bi se omogućilo gledanje hostije, u skladu s pobožnom praksom koja je počela u 13. st., što je u biti početak pokazivanja svetih prilika tijekom mise (pučki zvano podizanje).

U svjetlu povijesnih podataka i bez gorućih polemika koje su bile prisutne tijekom prvih godina liturgijske obnove, danas je moguće bolje shvatiti norme koje se tiču čuvanja euharistije. U tim normama govori se da presveto euharistijsko otajstvo treba čuvati na arhitektonski veoma važnome mjestu, redovito različitom od crkvene lađe, a to mjesto mora biti prikladno za klanjanje i naročito za osobnu molitvu. To je motivirano potrebom da se istodobno ne pruža vjernicima znak sakramentalne prisutnosti i euharistijskoga slavlja. Kao što je očito, ne radi se o tome da se umanji važnost svetohraništa, već baš suprotno, da se ono istakne, vraćajući istodobno oltaru njegovu izvornu vrijednost i identitet; oltar je stol oko kojega se okuplja Crkva kako bi slavila Vazam. Gotovo četiri stotine godina bilo je nemoguće razmišljati o oltaru u kojemu ne bi bio ugrađen tabernakul, sve do paradoksa da se napravi i lažno svetohranište, dakle bez istinske funkcije, osobito na pokrajnjim oltarima. Taj naime nije bio potreban za čuvanje euharistije.

Danas norme, ne samo da razlikuju svetohranište od oltara, predviđaju za njega prostor i veoma lako prepoznatljivo arhitektonsko mjesto. Drugim riječima, u arhitektonskome ustroju liturgijskoga prostora, koji teologiju Crkve nastoji prevesti ponajprije u taktilno-vizualni, a zatim i u jedan plenarni govor, trebaju biti jasno čitljivi važnost i značenje euharistijskoga čuvanja, a da se pri tome u drugi plan ne gura prvenstvo važnosti slavlja koje progovara poglavito u simbolu oltara.

Euharistijsko štovanje ima svoje izvore u oltaru i na oltar treba trajno upućivati i na njega se vratiti. Zbog toga, dva znaka – oltar i svetohranište – trebaju biti razlikovani, otkrivajući prisnu vezu i međusobnu subordinaciju. Čini se da nije sasvim suvišno prisjetiti se da Crkva na Istoku, prema predaji nepodijeljene Crkve prvoga tisućljeća, ne poznaje »euharistijsko štovanje izvan mise « u obliku koji podrazumijeva taj pojam. To je štovanje bogatstvo vlastito Zapadnoj Crkvi. No, ono ne smije zatamnjeti srce kršćanskoga bogoslužja, a to je euharistijsko slavlje. Misa nije jednostavno sredstvo da bi se »proizvele « svete prilike, već je cjelovito slavlje vazmenoga otajstva. U tome se svjetlu razumiju i druge odredbe, koje možda na prvi pogled izgledaju drugotne i od manje važnosti, a one zapravo izražavaju zdrav i autentičan nauk Crkve. Valja spomenuti odredbu koja zabranjuje misno slavlje dok je izloženo Presveto, kao i odredbu koja govori o tome da je nepravilna praksa slavlja mise na oltaru na kojemu postoji svetohranište.

Tome se pridružuje i norma koja se slabo poštuje, tj. da se pričešćuje Kristovim tijelom hostijama koje su posvećene tijekom euharistijskoga slavlja koje traje, a to znači učiniti jasnima znakove i očitovati ispravnu hijerarhiju vrijednosti. I novo izdanje Rimskoga misala određuje: »U svakoj crkvi, prema zakonitim mjesnim običajima, neka se Presveti Sakramenat čuva u svetohraništu u nadasve dostojnom, časnom, vidljivom, urešenom i za molitvu prikladnom dijelu crkve« (OURM 314).

Ukratko, euharistijsko čuvanje, kako kaže sama riječ, čuva stvarni znak, vrhunac stvarne prisutnosti koja se događa ponajprije u sakramentalnim činima, gdje se vjernici – pomoću djelovanja Duha Svetoga – svakoga dana sve više suoblikuju Kristu. Prostor za svetohranište na starom se Istoku zvao pastofori, a to znači zaručnička ili ženidbena, bračna soba. Sveti Jeronim to ime tumači ovako: talamusi koji su se na grčkom zvali pastofori, znače bračnu sobu pripremljenu za dolazak zaručnika (usp. Sv. Jeronim, Komentar o Knjizi Ezekijela 14, 12).

I danas klanjanje pred Presvetim izriče na neki način tu zaručničku ljubav između Krista i Crkve, koja se ostvaraje sakramentalno, i to kao zalog vječnih zaruka u slavlju euharistije, istinskome mjestu susreta s Kristom Zaručnikom pod znakovima hrane i pića. Svjetlo ili plamen, koji prema normama gori pored tabernakula, označuje stvarnu Kristovu prisutnost, ali i goruću želju Zaručnice da bude združena sa Zaručnikom, tj. naše želje da budemo sjedinjeni s Kristom. Zbog toga istinsko štovanje euharistije neprestance vodi prema oltaru, tamo gdje ono što mi razmatrajuć i častimo postaje hranom i pićem, prisni i stvarni odnos s Kristom koji preoblikuje čitav naš život i od svih svojih učenika čini jedno u njemu za vječnost.

Na temelju gore iznesenih načela trebalo je odlučiti o mjestu i izgledu tabernakula u našoj crkvi. Pošli smo od namjene same crkve. Da je to samostanska crkva ili crkva namijenjena nekoj manjoj zajednici u kojoj ljudi borave izvan vremena sv. mise, svetohranište bi moglo biti u pokrajnjoj kapelici gdje bi klanjatelji imali svoje mjesto adoracije i svoj mir. Crkva Uzašašća Gospodnjega u Sloboštini je župna crkva koja prvotno služi za nedjeljna liturgijska okupljanja. Oni koji u nju ulaze idu prema njezinom središtu – oltaru. Svetohranište sa živim Kristom stoji kao poziv i usmjerenje zajednici koja se okuplja. To je prvi argument da se svetohranište postavi u sredinu.

Prigovor takvoj koncepciji je da za vrijeme sv. Mise svetohranište ostaje svećeniku iza leđa. Za vrijeme sv. Mise svetohranište prestaje biti u središtu jer se središte događanja seli na oltar na koje mu se događa misna žrtva, središnji događaj u vjerskom životu svakog čovjeka. Svetohranište dobiva svoje značenje i smisao tek nakon sv. Mise. Posvećene prilike se čuvaju za nošenje popudbine umirućima, pričesti onima koji nisu prisutni, te za klanjanje pred Svetotajstvom.

Nadalje, položaj svetohraništa određen je i promišljanjem simbolike cjelokupnog svetišta crkve. Dominantni vitraj Uzašašća Gospodnjega i svojim položajem i svojom simbolikom traži od čovjeka da pogleda «prema gore gdje Krist sjedi s desne Ocu» (usp. Mk 14,62). No da bi se došlo do gore, potrebno je čvrsto uporište ovdje na zemlji. Svetohrnište, postavljeno na visoki, masivni kameni postament koji slobodno stoji u prostoru čvrsto utemeljen na pod predstavlja čovjeka koji živeći svoju svakodnevnicu mora čvrsto stajati na stijeni (usp. Mt 7,25). Ali  vjernik zna da biti oslonjen samo na zemlju nije dostatno za život. Vjernik teži za svojim Stvoriteljem (usp. Kol 3,2). Zato vjerniku treba nadogradnja, most koji povezuje zemlju s nebom. Taj most je „Put Istina i Život“ (usp. Iv 14,1), naš Spasitelj Isus Krist koji se, po vjeri Crkve nalazi u svetohraništu. Svetohranište na tom kamenu simbolizira ljudsku nedostatnost i potrebu da bude nadograđen onim Nebeskim, koji mu omogućuje da se oslobađa teškoće ovoga života i želi prema gore, da zajedno s Isusom doživi svoje uzdignuće. Gledajući cjelinu svetišta, svetohranište i simbolički i stvarno stoji na pola puta između «zemllje i neba».

I sam materijal od kojeg je svetohranište napravljeno ima svoju simboliku. Zamišljeno je da svetohranište od inoksa odražava one koji stoje pred njim. Zaobljena forma odražava ponešto promijenjenu sliku naše stvarnosti sugerirajući tako promjenu koja se događa na putu od ove naše zemaljštine prema nebeskoj domovini.

Svetohranište je polukružnog oblika, zaobljeno prema naprijed. Takva forma je dozvolila da se postave dvoja vrata koja su učvršćena na zadnju plohu te kad se otvore simboliziraju raširene ruke koje zovu „dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (usp. Mt 11,28) Nismo željeli da svetohranište izgleda kao „bunker“ koji nešto treba sakriti već kao „pokaznica“ koja privlači pogled i samoga čovjeka.

Kad je svetohranište postavljeno čuo se prigovor da je «siromašno» ukrasima i simbolima. Svetohranište kao dio cjeline čitavog svetišta ne želi svojom formom i ukrasima biti skulptura koja će biti predmet divljenja ili pak svojom pojavnošću odvlačiti pažnju na izvanjsku formu. Smisao svetohraništa treba upućivati na Onoga koji je unutra. Zato je «ukrašeno» samo simbolom prelomljenog kruha koji se «lomi za život svijeta» te simbolom vina „koje se proljeva na otpuštenje grijeha (usp. Mt 26,26).

Miroslav Gaži