Odgoj djeteta za poželjno ponašanje u crkvi ne počinje pred samim vratima crkve, već mnogo ranije, u roditeljskom domu. Većina roditelja svoje dijete od samog rođenja blagoslivlja i označava znakom križa. Time djetetu svjedoči svoju naklonost. Bogu pak tom gestom iskazuje zahvalnost za porod i priznaje njegovo suvlasništvo nad djetetom. U odgoju djeteta treba zapamtiti najvažnije pravilo: dijete izvrsno kopira (najvećim dijelom nesvjesno) svoje roditelje. Kakav stav i ponašanje prema svetome u vašem domu imaju roditelji, takvo treba očekivati i od djeteta. Ako će se roditelji s ljubavlju i strahopoštovanjem odnositi prema slikama svetaca, raspelu na zidu ili prema svećeniku koji ih posjeti, treba očekivati da će takav stav imati i dijete. Ako je roditelj za vrijeme obiteljske molitve sabran i miran, dijete će ga tako oponašati.
Ako se roditelji planirano i s veseljem spremaju u crkvu i pri tome objašnjavaju malom djetetu kamo i zašto idu, dobro će učiniti. Takvom pripremom uvelike će mu olakšati susret s novim prostorom, mnoštvom novih detalja, šarenilom cvijeća, raskošnom rasvjetom, glazbom, pjevanjem i s mnoštvom nepoznatih ljudi. Na misu treba poći čist i uredno počešljan. Odjenuti treba svečanu, blagdansku odjeću. Time će se starijem djetetu odaslati informaciju da se u crkvu ne dolazi s igrališta, u japankama, trenirci, kratkim hlačama ili razgolićenoga tijela. Žvakaće gume i sveprisutne pomodne bočice s vodom roditelji ne trebaju upotrebljavati u crkvi nego u drugim prilikama i ambijentima.
Poželjno je da roditelji dijete od najranije dobi upoznaju sa svojim svećenikom. To se može odvijati i tijekom neformalnih susreta u gradu, u šetnji i u ambijentu izvan crkve. Na taj način će dijete doživjeti svećenika kao cjelovitu osobu, sličnu tati, a ne samo kao uniformiranog službenika na oltaru crkve.
Djetetu unaprijed treba ispričati scenarij koji će se događati u crkvi. Objasniti mu da ćete se pri ulazu u crkvu prekrižiti rukom koju se ovlaži blagoslovljenom vodom,pokleknuti, nakloniti glavu. Kad dijete vidi da to roditelji rade dostojanstveno i ono će to tako činiti. Treba zauzeti sjedeće mjesto što bliže oltaru da bi dijete moglo nesmetano promatrati zbivanja za vrijeme mise. Da bi dijete bilo pod kontrolom i umireno držati ga nježno na svom krilu.
Roditelji mogu ponijeti jednu malu, prikladnu dječju igračku. Neka to bude najdraža lutkica za djevojčicu ili kakva plišana životinjica za dječaka. Ne preporučuje se ponijeti mehaničku igračku (autić ili slično) koja zuji ili buci, niti kockice koje bi dijete moglo rasipati po crkvi. Također ne nositi u crkvu skupocjene igračke. Ključevi od automobila, mobitel, novčanici ili kovanice novca nisu nikako prikladna igračka kojom bi se dijete igralo.
Dijete voli kad mu se dozvoli da samostalno ubaci novčani dar u košaricu koju mu ponudi ministrant. Treba mu to objasniti i omogućiti da to učini. Time će dobit poruku da roditelji imaju u njega povjerenja. Kasnije kod kuće s djetetom treba komentirati misu: ako se novčani dar sakupljao za siromašne, to je dobra prilika da se počne kod djeteta razvijati osjećaj za pomaganje drugima koji su u oskudici.
Većina vjernika oko rado će djetetu dati ruku za vrijeme pružanja »znaka mira«. Djetetu to treba objasniti još kod kuće i ohrabriti ga da pruži svoju ručicu i prihvati pruženu ruku.
Na kraju mise djetetu treba najaviti kako će se oprostiti sa crkvom, da će se zajednički prekrižiti, ispred crkvom se malo zaustaviti s prijateljima i sa svećenikom. Ako je prikladno, može se na nekoliko minuta uputiti u župni klub gdje će se uz šalicu kave ili čašu soka susresti s prijateljima i predstaviti im dijete. Na taj način će ono postupno urastat iu župnu zajednicu i početi pronalaziti svoje mjesto u njoj. Istodobno će se dijete ugnijezditi u srcima prijatelja i drugih nazočnih vjernika.
Ako se dijete za vrijeme mise počne vrpoljiti, treba ga priviti k sebi, poljubiti ga, šaputati mu i objašnjavati zbivanja na oltaru. Ako želi sići s krila, treba ga nakratko pustiti, ali neka ostane u vidokrugu. Crkva je uvijek mjesto dostojanstva i koliko god roditelji voljeli svoje dijete, ne smiju mu dozvoliti da puzi oko oltara, da se penje po crkvenom namještaju, da trčkara između vjernika. Svojim mirnim držanjem spriječiti da dijete doživljava crkvu kao igralište. Ne smije se dozvoliti da vjernici pored dobiju utisak da se nalaze u cirkusu, gdje su prisiljeni promatrati akrobacije djeteta. Ako dijete počne plakati i ne može ga se primiriti uobičajenim zagrljajem i poljupcem, treba ga uzeti na ruke i diskretno se povući iz crkve i prošetati.
Nije mudro da se dolazak s djetetom u crkvu odgađa pod izlikom daje ono još malo i da neće moći razumjeti o čemu se radi. Ponekad je, doduše, prisustvovanje misi s malim djetetom svojevrsna roditeljska žrtva. (Često će i neki vjernici odvraćati roditelje od toga!) No, treba imati na umu da je i kratkotrajni nedjeljni posjet crkvi vrijedan žrtve. Ne treba insistirati da dijete prisustvuje cijeloj misi, ukoliko je nemirno. Ponekad čak i maloj djeci samo jedan dio mise može biti očaravajući doživljaj. Osobito ako se s djetetom udobno sjedi blizu oltara. Misa je prekrasna i uzvišena liturgijska drama. Sve je u njoj poticajno za sva djetetova osjetila: svećenik je u divnoj odjeći punoj boja, a prostor je ispunjen cvjetnim aranžmanima. Širi se ugodan miris cvijeća, a ponekad i tamjana. Svjetlucavi sjaj svijeća i lijepi lusteri obasjavaju šarenilo unutrašnjosti, dok se prozori presijavaju u raznobojnim stakalcima. Čuje se divna glazba s orgulja, ljudi pjevaju i izmjenjuju fine geste.
Dakako da malo dijete još nije sposobno shvatiti srž mise. No, ono će ipak steći utisak da se radi o važnom i veličanstvenom zbivanju. Treba mu omogućiti da se usred svega toga osjeća ugodno i sigurno i da može nesmetano upijati utiske. Na taj način ono će postupno i ispravno oblikovati svoje osobno poimanje svetoga.
Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med. E adresa: verica.jacmenica@ck.t-com.hr
(U Glasu Koncila 5/2012)