U ona, ne tako davna vremena, kad ljudi nisu posvršavali velike škole i nisu bili upućeni u mnoga znanja, znali su jedno: da od Boga dolazi ono što je najbolje, i da se s tim, Božjim, najboljim valja baviti.
Ratari su pomno birali i čuvali sjeme koje je bilo najbolji plod prijašnje žetve. I od životinja se ostavljalo ono najbolje. I ljudi su se cijenili prema sposobnosti i zauzetosti za dobre stvari.
A onda su došla moderna vremena koja ne prihvaćaju tradicionalne (stare, pobožne) vrijednosti. Ona nikad završena babilonska kula dobila je još jedan kat, čovjek si je umislio da je još bliže svrgavanju Boga s njegovih nebesa. I ponovo je odlučio odbiti Božje sjeme, ono što je najbolje, misleći da ima nešto bolje, vrednije, naplativije. Više mu nije dosta uzeti od Boga i prirode ono najbolje. Odlučio se sam poigrati genetikom, stvoriti, navodno, obilje hrane, a uspio je zatrovati svijet. Ljudi nikad nisu bili gladniji, sjeme (i plodovi) rezervirani su samo za one koji ih mogu skupo platiti, bolesti izmiču kontroli…
Je li to naša briga? pitat će nepopravljivi optimisti i vjernici medijskih dezinformacija. Imamo, reči će, mnoge znanstvenike i institucije koje će pronaći rješenja. Možda će i biti tako kad se radi o sjemenju. Ali što je sa onim sjemenom koje se sije u čovječje srce i mozak. Je li Božja riječ nedovoljno dobra da bi se sijala ovim svijetom? Je li možda Crkva toliko skrenula s Božjeg poslanja da više nema što reći ovome svijetu? Ili je pak đavolski Neprijatelj u ovaj svijet, u nas, posijao svoje sjeme. Vješto ga zakamuflirao u privid slobode a modificirao ga tako da ovome svijetu donosi njegove plodove: nemire, ratove, svađe, gladi, obmane, pljačke, kriminal, korupciju, omalovažavanje, razorene obitelji, pobačaje, izgubljene mlade i djecu…
I sad će vapit pobožna duša: “A zašto Bog nešto ne učini?” Kao da neprestano zaboravljamo: “Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga.”
Ta danas pobožna duša treba biti svjesna da mora uzeti gorušičino zrno i posijati ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.” Isto tako treba vjerovati da je danas moguće biti malo kvasca koje uskvasa mnogo tijesta i daje okus kruhu koji se daje za život svijeta.
Je to prevelika zadaća za nas male koji ne znamo genetiku i ne možemo se boriti sa gospodarima Zla? Možda za nas same, ali Duh potpomaže našu nemoć, i čini nas ne samo otpornima na pokušaje manipulacija već nas osposobljava da donosimo stostruke plodove.
“Tko ima uši, neka čuje!”