Držanje tijela u euharistiji – ŽUPA UZAŠAŠĆA GOSPODNJEGA ZAGREB

Kretanje i držanje tijela u euharistiji

Držanje tijela kao sastavni dio aktivnog sudjelovanja

U liturgiji rubrike propisuju izražajne oblike, kretnje i držanja. Prezbiter, đakon ili tumač ponekad upozoravaju liturgijski zbor na takve propise. To služi da okupljena zajednica postigne sklad i jedinstvenost, da istovremeno svi ustaju, sjedaju, naklanjaju se, kleknu i zapjevaju. Liturgijske kretnje trebaju se izvoditi dolično, ne smiju biti nezgrapne ni smetene, već trebaju biti jednostavne i ljudske, pune izražajne snage koja sama od sebe govori.

Taj sklad i određeni liturgijski stil ne može se samo odrediti rubrikama on mora biti posvjedočen primjerom što ga daju službenici, a da pritom izražavaju nutarnji stav vjere što ga kretnjama izražavaju.

Stajanje

Stajanje nije samo znak pažnje i iščekivanja koji zauzimamo kada želimo nekoga primiti ili pozdraviti, već je to i položaj čovjeka dok hoda. Stajanje znači izraziti i duboki ljudski stav kojim se izražava dostojanstvo slobodnog bića. Stajanje je znak poštovanja i pozornosti. Zbog toga vjernici stoje od ulazne procesije do zborne molitve uključivo, tijekom navještaja evanđelja, Vjerovanja i sveopće molitve, od poziva Molite, braćo, prije darovne molitve, sve do kraja mise. Stoji se pred nekim tko određuje i daje kakvoću ljudskom življenju, ispunja smisao života. Stajanje je gesta pobjednika. Isus stoji u Božjoj slavi, on stoji jer je pobjedio smrt i moć Zla. U toj je borbi Isus na svršetku Uspravni, onaj koju je ostao na nogama. To stajanje istodobno je izričaj spremnosti, Krist je uskrsnuo te je zdesna Bogu spreman poći nam ususret. Dok stojimo postajemo svijesni da smo i mi sjedinjeni s Isusovom pobjedom, i dok slušamo evanđelje stojeći, izražavamo strahopoštovanje i ne možemo ostati sjediti u klupi, jer nas Kristova riječ u evanđelju sama po sebi diže s mjesta i poziva nas da tu riječ ponesemo u vlastiti život i cijeli svijet.

Sjedenje

Stav sjedenja zauzimamo kad želimo nesmetano i pozorno poslušati što netko govori. Takav stav dobro dolazi kod slušanja Božje riječi i homilije, a i kod pjevanja s meditacijom, te nakon pričesti za vrijeme šutnje i zahvaljivanja. Sjedenje treba služiti sabranosti. Tijelo treba biti opušteno da bi se postiglo slušanje i razumijevanje. Sjedenje je znak povjerenja nutarnjeg slušanja i osluškivanja. Takav unutarnji stav želi pobuditi litrugija kada predviđa sjedenje zajednice tijekom slušanja Božje riječi. Kad je u liturgijskom slavlju predviđeno da zajednica sjedi, to ne znači da je riječ o nekoj manje važnoj stvari u obredu ili nekoj stanci. Sjedenje izražava meditativnu sabranost, što najbolje pokazuje šutnja nakon pričesti ili pak šutljivo sjedenje nakon homilije kao produžetak odjeka Božje riječi. Sjedenje nije radi udobnosti, već nas prisjeća da pozorno slušanje što Bog govori Crkvi označuje početak povijesti spasenja i nutarnji stav čitavog vjerničkog naroda. Takvo držanje tijela naglašava iščekivanje i olakšava primanje poruke.

Klečanje

Taj stav izriče više osjećaja. Najprije poniznu molitvu, zatim ističe stavove pokore i poniznosti. Pred Boga padamo na kojena, postajemo maleni, svodimo se na polovicu svoga uzrasta i prigibamo kojena. Ako to nije dosta, prignemo još i tijelo. No, ti stavovi nemaju nikakvu važnost ako zajedno s tijelom ne prignemo i dušu, jer tek tada čin poniznosti i istine, postaje ponizno klanjanje. Takvo ponizno klanjanje zauzima se kod posvete darova i podizanja, osim ako to nije moguće zbog zdrastvenih razloga ili tijesna prostora. U tom slučaju vjernici zauzimaju stav dubokog naklona sve dok predsjedatelj ne poklekne nakon posvete. Liturgijski stav u euharistiji je stajanje. Klečanje je po novoj Uredbi svedeno na gore navedeno. Često klečanje koje možemo primjetiti u našim crkvama ima povijesno nasljeđe iz prijašnjih vremena. Rezultat toga je pojedinačna euharistijska pobožnost. Često ili stalno klečanje za vrijeme mise pretvara se samo u euharistijsku adoraciju, bez osjećaja za zajedništvo u pokretu i pjesmi. Klečanje svojim podrijetlom seže ponajprije u privatnu molitvu, izražavajući svijest o vlastitoj bijedi i grijehu. Zbog toga je klečanje ulazilo u liturgiju oprezno i paralelno sa širenjem pokorničkog obreda. Na vidjelo izlazi činjenica da klečanje ima snažno pokorničko značenje. No, kleknuti i klečati može biti i posljedica dubokog religioznog iskustva. U liturgiji Crkve i danas je poznata prostracija cijelim tijelom, a pojavljuje se u obredima Velikog petka, u ređenjima, posvetama opata i opatice i redovničkog zavjetovanja. Na Veliki petak prostracija je primjeren izričaj naše potresenosti što su i naši grijesi sukrivci Isusove smrti na križu. Bacamo se na tlo svijesni tko smo: pala stvorenja koja samo On može uspraviti. Za vrijeme ređenja ili posvete prostracija na tlu znak je potpunog predanja i priznanja nesposobnosti spoznati vlastitim silama svećeničko poslanje i nalog Isusa Krista.

vlč. Damir Ocvirk

preuzeto iz: www.zupasvmateja.hr