Krštenje

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA

DIREKTORIJ ZA PASTORAL SAKRAMENATA U ŽUPNOJ ZAJEDNICI

I.

SAKRAMENT KRŠTENJA

Roditelji traže krštenje djeteta

Prosudba stanja  

 37. Mnogi traže krštenje svoje djece. – Visok postotak onih koji su se prigodom popisa stanovništva izjasnili da su katolici, tj. 87,97 %, očit je znak da je naše društvo u cjelini obilježeno kršćanstvom mase i da mnogi po tradiciji pripadaju Crkvi te zato krštenje djece doživljavaju kao nešto što se samo po sebi razumije. No, sve snažniji proces sekularizacije »razvodnjava« vjerničku svijest u našem narodu. Osim toga, valja imati na umu i činjenicu da naš vjernički puk, s jedne strane, površno poznaje sadržaje svoje kršćanske vjere dok je, s druge strane, duboko uvjeren da je Crkva (jedina) posrednica između Boga i čovjeka. Roditelji traže da im se djeca krste opravdavajući to različitim motivima. Tako, dok neki stvarno žele prenijeti vlastitu vjeru na dijete, drugi to čine iz običaja. Isto tako neki misle da će time umiriti starije roditelje (djeda i baku), a i sebe same, jer strahuju za spasenje djeteta, a drugi u krštenju gledaju svečanost na ko­joj će novorođenče predstaviti rođacima i prijateljima. Oni koji ne prakticiraju vjeru vide u krštenju mogućnost da se pridruže crkvenoj zajednici, koja može dati smisao čovjekovu životu, a druge hvata nostalgija za nečim što su izgubili u djetinjstvu ili mladosti. Većina kršćana – prema tome i roditelja – nije potpuno svjesna značenja i učinaka sakramenta Krštenja. Malo je onih koji bi mogli jasno reći što je krštenje, a još manje onih koji bi mogli potvrditi da sami doista žive krštenje kao sakrament spasenja. Zatim, sve više ima onih bračnih parova koji traže krštenje za svoje dijete, a s crkvenog stajališta žive u »nesređenim« brakovima.

38. Kršćanska zajednica otvorena. – Kršćanska zajednica pristupa zahtjevu roditelja otvoreno i s razumijevanjem. Ona obično prihvaća zahtjev i u nesređenim situacijama ili u slučaju kada su razlozi zahtjeva vrlo slabi. Zapravo, ona priznaje da krštenje daje dar milosti i da prigoda u kojoj oni traže krštenje svoga djeteta može biti i prilika za ozbiljniji rast u vjeri. S obzirom na odgoj u vjeri djeteta traži se zalaganje (obećanje) bar jednog od roditelja ili, u posebnim slučajevima, barem jednog kuma ili kume. Crkveno nesređene (»iregularne«) obiteljske situacije su problem tamo gdje roditelji izričito i svjesno odbijaju crkveno vjenčanje.

Kad su u pitanju susreti priprave na krštenje, mnogi roditelji odlaze k »manje zahtjevnim župnicima« i ondje krste svoje dijete. To se događa zato što župnici nemaju ujednačenu praksu pri­prave na krštenje i iste kriterije za pripuštanje sakramentima. Stoga je nužno da se na razini dekanata otklone takvi postupci koji bi usporavali ili čak ponekad onemogućavali sustavan pristup priprave na sakramente, a to znači da se poštuju osnovni zahtjevi Crkve.

Pastoralna načela i smjernice za pastoralnu praksu 

Zahtjev krštenja. – Roditelji traže krštenje za svoju djecu na temelju svog iskustva vjere i ispunjavanja obveza koje su preuzeli prigodom sklapanja ženidbe (usp. RSŽ 8). Prvi susret s tim roditeljima je osjetljiv i važan trenutak koji se ne smije pretvori­ti u običnu birokratsku formalnost. Neka već od prvog susreta roditelji koji traže krštenje za svoje dijete osjete da ih zajednica prihvaća i nastoji shvatiti i da s njima želi podijeliti radost koju rođenje jednog djeteta unosi u obitelj. U većini slučajeva roditelji krštenje shvaćaju kao neko svoje pravo na koje u svakom slučaju očekuju pozitivan odgovor. U roditeljima valja probuditi svijest da oni traže dar što ga kršćanska zajednica čuva, a ne kojim ona gospodari. Stoga zajednica (ili župnik u njezino ime) treba procijeniti motive i razgovarati s roditeljima i kumovima prije nego što pozitivno odgovori na izražen zahtjev. »Posvećeni služitelji ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno mole, koji su ispravno raspoloženi i kojima se pravom ne zabranjuje primanje sakramenata« (kan. 843 § 1).

40. Potrebna jamstva krštenja. – »Koliko god bila svjesna učinkovitosti vjere koja djeluje u krštenju djece i valjanosti sakramenta koji im podjeljuje, Crkva priznaje da njezina praksa ima svoje granice, jer, osim u slučaju smrtne opasnosti, ona ne podjeljuje sakrament bez suglasnosti roditelja i bez njihova ozbiljnog jamstva da će dijete nakon krštenja odgajati u katoličkoj vjeri: ona vodi brigu i o naravnim pravima roditelja i o zahtjevima rasta u vjeri djeteta.« Ako roditelji ne daju ozbiljna jamstva, crkvena zajednica, tj. u njezino ime župnik »nastojat će u otvorenom razgovoru, punom razumijevanja, probuditi zanimanje roditelja za sakrament koji traže i pozvati ih na odgovornost koju na sebe preuzimaju. Crkva ustvari ne može udovoljiti želji onih roditelja koji ne daju nikakvo jamstvo da će dijete nakon krštenja primiti prikladan kršćanski odgoj što ga zahtijeva sakrament: ona mora imati utemeljenu nadu da će krštenje donijeti plodove… Ako jamstva nisu jasna i čvrsta, bit će razborito odgoditi krštenje.«¹¹ Sam način odgode trebao bi biti kao zauzet poziv na odgovorniju pripravu na krštenje.

Ako roditelji katolici, makar i oni nemarni, traže krštenje za svoje dijete, ono se po sebi može podijeliti, osim ako iskustvo govori sasvim suprotno, npr. ako dotadašnju djecu nisu nikako odgajali, ili ih nisu slali na vjersku pouku, odnosno nisu ih spremali ili pustili na prvu pričest i sl. Bilo bi pastoralno nerazborito, čak i štetno za život krajevne Crkve, ako bi u svakoj župi postojali drugačiji kriteriji postupka. Stoga je potrebno da se u izričito spornim slučajevima župnik posavjetuje s dijecezanskim biskupom ili drugim nadležnim osobama u ordinarijatu, nastojeći da se, u svakom slučaju, izbjegnu nepotrebne napetosti.

41. Zadaća kumova i kuma. – »Prema starodrevnom običaju, odrasla osoba ne može na krštenje bez kuma/kume, koji se odabire iz kršćanske zajednice i koji je kršteniku već pomogao bar u posljednjoj pripravi na primanje sakramenta, te će mu i poslije krštenja nastojati pomoći da ustraje u vjeri i kršćanskom životu. I kod krštenja djeteta neka bude kum/kuma, koji će predstavljati i samu krštenikovu obitelj, koja se duhovno povećava, i ulogu majke Crkve. On će prema prilikama pomagati roditeljima da dijete jednom počne ispovijedati vjeru i po njoj živjeti« (RK 8). Zadaća kuma je nenadomjestiva kad roditelji ne jamče otvoreno da će nakon krštenja svoje dijete odgajati u kršćanskoj katoličkoj vjeri. – Između kuma/kume i krštenika/krštenice nastaje duhovno srodstvo, ali ono nije kanonska zapreka za ženidbu.

Crkva je naznačila koji su uvjeti za izbor kuma i kume. Kuma (ili kumu) izabiru krštenikovi roditelji, on(a) mora imati potrebnu kanonsku dob, mora biti katolik, potvrđen i pričešćen i, ako je u braku, da je crkveno vjenčan te da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom. Prijateljske i rodbinske veze koje obično sačinjavaju jedini kriterij izbora kuma ili kume valja prihvatiti uz navedene uvjete (usp. kan. 874; RK 10). Kršćanin koji pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici može biti pripušten samo zajedno s katoličkim kumom, i to samo kao svjedok krštenja (usp. kan. 874 § 2). Ako roditelji nisu u stanju izabrati kuma ili kumu, može sama zajednica naznačiti osobe koje su pripravne i sposobne za tu službu, dakako uz prethodno odobrenje roditelja. Bilo bi dobro da kum ili kuma mogu i zbog fizičke blizine pratiti dijete i jamčiti kršćanski odgoj.

42.  Odgoda krštenja. – Ako iz ozbiljnih razloga navedenih u br. 40 krštenje treba odgoditi, neka se roditeljima protumači da se ne radi o odbijanju krštenja, naime treba govoriti o odgodi iz pedagoških razloga, već prema pojedinom slučaju, s namjerom da obitelj napreduje u vjeri i da joj se pomogne kako bi svjesnije prihvatila svoje odgovornosti«. Roditelji će lakše shvatiti eventualnu odgodu ako im se na lijep način rekne da je sakrament krštenja važan, da on ima središnje mjesto u vjeri Crkve i ako ih se upozori na odgovornost koju krštenje traži od roditelja. U nekim slučajevima prisutnost kumova i kuma koji su spremni prihvatiti zadaću može pomoći da se krštenje djeteta ne mora odgoditi.

43.  Vjernici katolici istočnog obreda. – Vjernici katolici istočnog obreda (grkokatolici) neka sakrament krštenja primaju u svojim župama od svojih svećenika. Svećenici rimokatolici neka upućuju vjernike grkokatolike da sakramente primaju prema vlasti­tom obredu. »Primanjem krsta pribraja se latinskoj Crkvi dijete roditelja koji joj pripadaju ili, ako joj jedno od njih ne pripada, oboje složno izaberu da se dijete krsti u latinskoj Crkvi; ako pak nema složne volje, dijete se pripaja obrednoj Crkvi kojoj pripada otac« (kan. 111 §1).

Priprava na krštenje

Prosudba stanja 

44. Način i sadržaj priprave na krštenje. – Priprava na krštenje sastoji se od jednog ili više susreta koji se obavljaju u župnom domu ili u obiteljskoj kući djeteta. Za vrijeme susreta redovito se obrađuje nauk o sakramentu, obred i značenje sakramentalnih znakova krštenja. U nekim slučajevima treba razgovarati s roditeljima i pomoći im da porastu u vjeri i da budu što svjesniji odgovornosti za kršćanski odgoj svoje djece. Takav sustavniji pristup pomalo će potisnuti uvjerenje dijela roditelja da su ti susreti prilika kada svećenici »naplaćuju« svoje (nenaplaćene) usluge ili daje to neposredna katehetska priprava (vježba) obreda krštenja, neki vjeronauk za roditelje koji nema nikakve posebne vrijednosti. Svakako je uputno uključiti u pripravu i same kumove, bar na jednom susretu.

Pastoralna načela i smjernice za pastoralnu praksu 

45.  Pretkrsna kateheza. – Susreti priprave za krštenje za roditelje su važna prigoda da se ponovno sretnu s kršćanskom zajednicom, da po mogućnosti otkriju svoj krštenički identitet i da porastu u vjeri. Neka se stoga krštenje ne slavi bez prethodne kateheze za roditelje i kumove, kako bi oni postali svjesniji da je krštenje što ga traže za dijete dar. Ima slučajeva kada pojedini pastoralni djelatnici, vidjevši da roditelji nerado prihvaćaju ili čak odbijaju pretkrsne susrete, ispuštaju pretkrsnu katehezu i sve svode na jedan susret odnosno osnovnu »tehničku pripremu« na slavlje. Takvu praksu valja napustiti i ne ići u prilog roditeljima iz drugih župa da »lakše prođu«. Otpori nas ne smiju obeshrabriti, naprotiv »što budemo ustrajniji i uporniji u ovim opravdanim zahtjevima, otpori će postajati slabiji« (usp. NSP 42). Ciljevi, sadržaji i metodologija tih susreta među sobom su povezani. Za vrijeme tih susreta veoma je važno postaviti i produbiti pitanje zašto roditelji traže krštenje za svoje dijete, zatim obraditi bitne elemente teologije krštenja te način slavlja i sudjelovanja roditelja u slavlju krštenja. Svakako je važno da dođu do izražaja novi naglasci u shvaćanju i življenju krštenja. U tom smislu nije dovoljno zadržavanje na »brisanju istočnoga grijeha« i »zadobivanju milosti posvećujuće« već nužno treba biti prisutan govor o »novom čovjeku«, o novosti života u Kristu i pripajanju novom Božjem narodu. Stoga je nužno da se sadržaji predstave polazeći od biblijskih tekstova i od Reda krštenja. Pastoralno je uputno, posebno kada se radi o roditeljima koji su distanciraniji od Crkve, da im se ponude prikladni materijali, koji su u nas već provjereni i koji slijede suvremenu koncilsku teologiju sakramenata, sve u vidu produbljenja vjere a posebice sadržaja krštenja i drugih sakramenata. Od posebnog je značenja Katekizam Katoličke Crkve ili njegov Kompendij.

Katehezu treba prilagoditi iskustvu pojedinih obitelji, njihovoj situaciji i neka se istaknu bitni vidovi sakramenta krštenja. Obred krštenja neka se ne predstavi kao kakva puka formalnost nakon katehetske pouke, nego kao vrhunac kateheze, njezina kruna i polazište za rast u vjeri i milosti kojima je krštenje izvor. U pripravi susreta valja imati na umu da su sugovornici odrasli ljudi, odgovorni za vlastiti rast u vjeri sa svojim specifičnim zahtjevima; neka se zato uzme u obzir njihovo iskustvo, poteškoće i nesigurnosti, vremena, interesi i potrebe.

46. Župnik i župni suradnici. – Prvi pratilac roditelja na tom putu je svećenik župnik (ili njegov zamjenik) koji je snagom sakramenta Svetoga reda odgovoran za rast u vjeri kršćanske zajednice i njezino ucjepljenje u vjeru Crkve. Uz njega, posebice u većim župama, osim župnog katehete koji pomaže u pripravi, od velike koristi bila bi prisutnost jednoga ženidbenog para koji bi snagom sakramenta ženidbe mogao pratiti same roditelje na njihovom putu vjere u susretu s kršćanskom zajednicom.

47. Ženidbeni parovi – suradnici u pripravi. – Hvalevrijedno je da se, pogotovo u većim župama, formira nekoliko ženidbenih parova koji bi kao župni suradnici pomagali župnicima u susretima priprave na sakrament krštenja. Njihovo kršćansko svjedočenje kao »domaće Crkve«, njihovo iskustvo na pedagoškom planu dragocjeni su element navještaja i kateheze. Oni mogu iz vlastitog iskustva razumljivo i s uspjehom izložiti važnost od­gojne zadaće roditelja i vrijednost obiteljske duhovnosti. Neka se imena tih ženidbenih parova, pratitelja, priopće biskupijsko-me katehetskom uredu.

48. Prikladno gradivo za pripravu roditelja. – Bilo bi uputno da Ured Hrvatske biskupske konferencije za obitelj, uz pomoć biskupijskih ureda za obitelj, pripravi prikladno gradivo (priručnik) za pripravu roditelja na krštenje njihove djece, što bi dobro došlo i župnicima i roditeljima.

Slavlje krštenja

Prosudba stanja

49. Krštenje nedjeljom. – U našim župnim zajednicama krštenje se obično slavi nedjeljom, u većini slučajeva za vrijeme nedjeljnog euharistijskog slavlja, napose u Vazmenom bdijenju i na druge značajnije dane liturgijske godine (Gospo-dinovo Krštenje, Sveta Obitelj i si.). Župne zajednice su rijetko uključene u slavlje krštenja, jer se ono često smatra privatnim činom koji se tiče samo obitelji djece. Rijedak je običaj da se zajednica unaprijed obavijesti o slavlju sakramenta krštenja. I kumovi i kume, a u nekim slučajevima i roditelji, slabo sudjeluju u obredu krštenja ili zato što ne poznaju dovoljno simbolično-liturgijski govor ili zato što ih ni predsjedatelj ne uključuje dovoljno. Krštenje se redovito podjeljuje polijevanjem.

Pastoralna načela i smjernice za pastoralnu praksu 

50. Dan, mjesto, vrijeme i djelitelj krštenja. – Pri određivanju dana krštenja djeteta treba voditi brigu o njegovu duhovnom dobru, o zdravlju majke, napose o vremenu potrebnom za primjerenu pouku o slavlju krštenja. U pravilu neka se dijete krsti u prvim tjednima života.

Vlastito mjesto krštenja u pravilu je župna crkva roditelja, koja treba imati krsni studenac ili posudu u kojoj se prema prilikama pripremi voda za krštenje u svetištu i ovi neka budu čisti i lije­po urešeni (RK 20). Ipak, krštenje se može slaviti i u područnim crkvama ili kapelama u granicama župe, pogotovo ako su područne zajednice brojnije. »Mjesni ordinarij može, pošto se posavjetuje s mjesnim župnikom, radi udobnosti vjernika dopustiti ili zapovjediti da krsni zdenac bude i u drugoj crkvi ili kapeli u granicama župe« (kan. 858 § 2). Ako roditelji uporno i s razlogom traže krštenje djeteta u drugoj župi, tada taj zahtjev trebaju svome župniku podnijeti pismeno, po mogućnosti neka pouku za krštenje prime u vlastitoj župi. Krstitelj ima krštenje javiti župi boravka roditelja. U ozračju dijaloga neka župnici istraže motive tog zahtjeva, neka uzmu u obzir osjetljivost i želje obitelji, uz poštivanje pravnih normi (usp. kanon. 539, 857 § 2,862).

»Nitko ne smije, osim u prijekoj potrebi, bez potrebnog dopuštenja krstiti na tuđem teritoriju ni svoje podložnike« (kan. 862). »Neka se o krštenju odraslih, barem onih koji su navrši­li četrnaest godina života, obavijesti dijecezanski biskup da ih, ako smatra da je potrebno, on sam krsti« (kan. 863).

Samo iz teških pastoralnih razloga, najčešće zbog zdravstvenog stanja djeteta, krštenje se može slaviti u klinikama i bolnica­ma. U tom slučaju treba obavijestiti župnika župe u kojoj roditelji djeteta imaju prebivalište, a on neka se pobrine koliko je moguće za odgovarajuću pripravu roditelja (kan. 860 § l i 2). Neka se bez potrebe ne krsti u privatnim kućama, osim ako je to zbog važnog razloga dopustio mjesni ordinarij.

51. Sudjelovanje kršćanske zajednice. – Potrebno je odgajati župnu zajednicu da i ona sudjeluje u krštenju, jer je ono važna prilika svim vjernicima da razmišljaju o vlastitom kršteničkom identitetu i da zahvale Gospodinu za dar krštenja. Stoga se pokazuje pastoralno uputnim, osobito u većoj župnoj zajednici gdje ima više krštenja, da ona znade kada je slavlje krštenja i u tom se smislu za to može odrediti jedna nedjelja u mjesecu.

52. Krštenje pod misom. – Da se istakne kristološki i vazmeni temelj Krsta, preporuča se da se sakrament slavi nedjeljom, na Dan Gospodnji. Ako je zgodno i ako uvjeti zajednice dopuštaju, krštenje se može slaviti za vrijeme mise s većim sudjelovanjem vjernika, tako bi se bolje označilo kako zajednica prihvaća novoga člana (RK 7). Da to ne bude prečesto na štetu jednog ili drugog slavlja, neka se bar u većim župama za krštenje odredi jedna nedjelja u mjesecu. O satu slavlja mise s krštenjem neka se obavijesti župna zajednica. Valja pritom voditi računa i o osjetljivosti vjernika da se ničim, ni po statusu ni po ugledu, pojedi­na obitelj ne ističe odnosno stavlja za poseban uzor. Isto tako u vrijeme mise nije uputno krštenje djeteta čiji roditelji nisu crkve­no vjenčani.

53.  Vazmeno bdijenje – povlašteni trenutak krštenja. – Bez sumnje, najznakovitiji dan za slavlje sakramenta krštenja jest Vazmeno bdijenje. Međutim, ako ima odraslih katekumena, bolje bi bilo da se u bogoslužju Bdijenja slavi njihov kršćanski pristup a ne krštenje djece. U svakom slučaju, bilo bi dobro navijestiti krštenje nedjelju dana ranije i predstaviti djecu i roditelje, a po mogućnosti i kumove i kume te pozvati zajednicu vjernika da se moli za njih. Roditeljima i kumovima valja preporučiti svetu ispovijed i pričest.

Praćenje obitelji nakon krštenja

Prosudba stanja 

54. Kateheza poslije krštenja – ne postoji. – Ne postoji uobičajena praksa da se nakon krštenja drže kateheze a niti da kršćanska zajednica prati obitelji i pomaže im u rastu vjere. U nekim župama postoji običaj pozvati roditelje i djecu na slavlje godišnjice krštenja; neke župe preporučuju susrete i kateheze. U tom važnom razdoblju njihova života obitelji su prepuštene samima sebi, a roditelji ponovno uspostavljaju vezu s kršćanskom zajednicom tek kada dijete počinje sudjelovati na pripravi za prvu pričest.

Usprkos čestim izjavama Učiteljstva da je obitelj kućna Crkva, obiteljska sredina se u konkretnom životu ne prepoznaje prvim područjem evangelizacije, prema kojem bi i roditelji i djeca bili nositelji naviještanja i svjedoci života u vjeri.

Pastoralna načela i smjernice za pastoralnu praksu 

55. Obitelj – prvi subjekt pokrsnog pastorala. – Prvi subjekt po-krsnog pastorala jest obitelj. I odrasli i djeca zajedno idu prema Gospodinu uzajamno se evangelizirajući. Ustvari i dijete, ona­ko kako ono zna, »naviješta« odraslima. Riječ je o jedinstvenom hodu što ga djeca i odrasli žive zajedno, u kojemu djeca čuju prvi navještaj i primaju pomoć u rastu vjere, a odrasli sa svoje strane nastavljaju put rasta na kojemu ih ta ista djeca »odgaja­ju«. Religiozna dimenzija nije nešto »uz« ljudsko iskustvo nego njegov sastavni dio. Produbljivanje te dimenzije zbiva se unutar općeg odgojnog procesa. Religiozno iskustvo je povezano sa psihološkim, spoznajnim, afektivnim, motivacijskim i socijalnim razvojem djeteta. Zato je u pokrsnom pastoralu nenadomjestivo imati na umu psiho-pedagoška načela koja usmjeruju razvoj djeteta i formaciju odrasloga.

Važno je da pastoral polazi od konkretnoga, da naviješta Boga prisutnog u svagdašnjem životu, da o njemu govori simboličkim i pripovijedalačkim govorom, da ističe afektivnu dimenziju. Valja obratiti pozornost na kršćansku poruku i način kako se ona naviješta, a nije najvažnije kako sustavno i iscrpno iznijeti teoretske sadržaje, nego kako dijete stupnjevito uključiti u iskustvo kršćanskog života.

56.  Obitelj – prva škola molitve. – U tom smislu obitelj je za dijete i prva »škola molitve«. Neka roditelji odgajaju svoju djecu tako da u osobnoj molitvi u pojedinim životnim prilikama razgovaraju s Bogom, npr. kod ustajanja i kod stola, na kraju dana, prigodom rođendana i imendana, u trenucima radosti i boli, prigodom liturgijskih blagdana, kao i u nekim uobičajenim gestama, npr. pri znaku križa…

57. Župnik i župno pastoralno vijeće. – Svaku pastoralnu aktivnost valja hrabro i jasno domisliti. Još više, u pokrsnoj pratnji obitelji ništa ne smije biti improvizirano nego smišljeno isplanirano. Zato, svaki župnik zajedno sa župnim pastoralnim vijećem neka razmotri kako na najprikladniji način promicati oblike i putove pokrsnog pastorala. Bilo bi idealno da se nekoliko puta godišnje održi susret s obiteljima predškolske djece. Te susrete valja domisliti tako da budu od pomoći u vrednovanju obiteljskog života, u njegovim uobičajenim svagdašnjim trenucima (kao što su jelo, slobodno vrijeme i igre, dijalozi, molitva…). Župnici će pronaći jedan bračni par ili više njih koji bi mogli animirati pokrsni pastoral.

Odgoj obitelji s djecom predškolskog uzrasta jedan je od oblika mistagoške kateheze, prema tome ona mora neprestano biti u vezi sa slavljem krštenja. Zato se obiteljima preporuča da slave godišnjicu krštenja i da se jednom godišnje sjete primljenog sakramenta. U tu svrhu neka se, ako je moguće, izabere jedan dan od posebnog značenja, npr. Dan života, Blagdan Svete Nazaretske Obitelji, Nedjelja Gospodinova krštenja. To su dani kada samo bogoslužje pruža molitve i bogate poruke prikladne za pokrsnu katehezu.

58. Po sebi nema nikakve nužne veze između imena i krštenja. Ime se prigodom krštenja davalo zato da se ustanovi o kome se radi i da se naznači kako krštenje nije neki površni i neosobni događaj. Treba poštivati pravilo koje glasi: »Roditelji, kumovi i župnik neka se brinu da se ne dade ime tuđe kršćanskom osjećaju« (kan. 855).

59. Uspomena na krštenje. – U našem narodu postoji običaj da se prigodom slavljenja sakramenta krštenja pokloni dar – uspomena. Neka svećenici nastoje ujednačiti tu praksu, jer i ti simbolični darovi mogu imati pozitivnu ulogu tijekom inicijacije. Neka svećenici ne zahtijevaju od vjernika da moraju kupiti te darove, pogotovo to ne smije biti u obliku neke takse. Kao dar – simbol kod krštenja preporučuje se svijeća, križ, Evanđelje ili nešto drugo što je prikladno, a nekršćanske znakove treba izbjegavati.

ŠTO JE SVE POTREBNO ZA KRŠTENJE DJETETA?!

•  U župnom uredu dogovoriti datum i vrijeme krštenja.
• Pribaviti potrebnu dokumentaciju: Izvod iz Matične knjige rođenih ; Potvrdu da su roditelji sklopili crkveni oblik ženidbe; Posvjedočenje za kuma/kumu da može kumovati; Obiteljsku knjižicu (ukoliko ju obitelj ima).
• Doći na jedan od susreta ”priprave roditelja za krštenje djeteta” 
• Pribaviti krsnu svijeću i krsnu košuljicu.
•  Roditelji koji nemaju zapreke, pozvani su na sakrament Pomirenja (sv. Ispovijed) uoči krštenja svoga djeteta.