HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA
DIREKTORIJ ZA PASTORAL SAKRAMENATA U ŽUPNOJ ZAJEDNICI
IV.
SAKRAMENT POKORE
Prosudba stanja
129. Dvije činjenice: sve rjeđe se ispovijeda, sve češće se slave pokornička slavlja. – I bez dubljega sociološkog ispitivanja možemo uočiti dvije glavne činjenice koje se odnose na sakrament pokore: s jedne strane, sve rjeđe se pristupa sakramentu pokore, s druge pak strane, sve češće se slave zajednička (ne)sakramentalna pokornička slavlja.
130. Sve rjeđe se pristupa sakramentu pokore. – Iako naša Crkva ne doživljava tako duboku krizu sakramenta pokore kao neke druge Crkve, ipak lako je uočiti činjenicu da i u nas vjernici sve manje pristupaju sakramentu pokore. Taj se pad ne opaža samo kod nemarnih i manje revnih vjernika, već u jednakoj mjeri i kod revnih kršćana, što više i kod redovnika, redovnica i svećenika. Nalazimo se stoga pred problemom koji ima duboke korijene.
131. Uzroci rjeđeg pristupa sakramentu pokore. – Općenito možemo reći da vrlo mali broj vjernika životno doživljava vrijednost sakramenta pokore. Čak ni najrevniji ne vide koje značenje ima taj čin za njihov cjelokupni kršćanski život. Na takav stav prema pokori utjecali su brojni uzroci. Nabrojimo bar neke: a) manjkavo poimanje Boga i grijeha; b) razvoj u shvaćanju moralnih vrednota, na primjer na području seksualnosti; c) neevanđeosko shvaćanje obraćenja, koje se promatra kao usklađivanje s nekim zakonom i sa samima sobom ili s vlastitim idealom, više negoli kao susret s Ocem; d) neosjetljivost prema eklezijalnoj dimenziji spasenja; e) odbacivanje shvaćanja da se tako lako može izbjeći iz Božjeg prijateljstva i ponovno se vratiti; f) dojam da se u slavlju samog sakramenta prenaglašava važnost same ispovijedi grijeha, na štetu vrednota evangelizacije, obraćenja i naknade; g) uobičajeni formalizam koji susret sa svećenikom lišava ljudske spontanosti; h) napredak znanosti, napose psihologije, koja grijeh tumači traumama, kompleksima i si.; i) svećenici sve manje stoje na raspolaganju vjernicima…
132. Treba razlučiti kukolj od pšenice. – No, želimo li doista obnoviti pastoral sakramenta pokore, prije svega ne bi trebalo promatrati samo negativne strane nekih stavova s obzirom na pokoru, jer, ako nas toliki znakovi sile da uočimo kako sve rjeđe pristupamo sakramentu pokore, drugi znakovi svjedoče o otkrivanju izvornih kršćanskih vrednota. Za pastoral pokore bit će veoma važno u sadašnjem vrednovanju pokore jasno razlučiti kukolj od pšenice. Zatim, budući da se pastoral sakramenta pokore odražava na mnogim važnim područjima kršćanskog života, njegova obnova treba zauzeti važno mjesto u današnjoj obnovi Crkve. Odmah moramo priznati da nema ni lakih ni konačnih rješenja i da se samom reformom obreda sakramenta neće puno postići.
133. Pojava zajedničkih pokorničkih slavlja. – Druga važna činjenica značajna za sadašnje stanje s obzirom na sakrament pokore jest pojava zajedničkih pokorničkih slavlja. Mnogi se naši vjernici u inozemstvu susreću s tom praksom i prihvaćaju je po uzoru na vjernike s kojima žive kao gotovo jedini oblik ispovijedi. Neki smatraju da je to put i uvjet obnove pokore. No, premda još i nisu dovoljno prihvaćena, ta su slavlja omogućila da se dođe do nekih temeljnih vrednota koje su bile zaboravljene u pojedinačnom ispovijedanju. Zajednička pokornička slavlja pretvorila su se u nekim zemljama u zajednička pokornička slavlja sa skupnim odrješenjem. Treba priznati da ona nisu u svemu bila na korist izvornog shvaćanja ispovijedi, pogotovo ne s pojedinačnim odrješenjem, naprotiv, vjernici sve više napuštaju pojedinačne ispovijedi.
Teološko-pastoralno-liturgijsko razmišljanje
134. Poziv na pokoru. – Kratki prikaz sadašnjeg stanja sakramenta pokore neodgodivo traži odgovarajuća rješenja nekih teških pitanja i proučavanja, kako bi se ozbiljnim pastoralnim nastojanjem ponovno vratila vrijednost tom sakramentu. Ovdje iznosimo neke elemente koji su već pomalo sigurni i prikladni za obnovu pastorala ovog sakramenta.
Prije nego što ističemo potrebu povećanja broja ispovijedi, valja raditi na kvaliteti obraćenja. Ovaj sakrament, kao i drugi, samo u toliko donosi spasenje koliko ga čovjek prihvaća, to znači koliko je usvojen izvorno evanđeoski čin, »metanoja«, čin stvarnog povrata k Bogu i k vidljivoj Crkvi, kako to traži kršćanska povijest (ekonomija) spasenja.
135. Smisao grijeha. – Da se vrati poštovanje prema sakramentu pokore u životu vjernika, prvi i najteži pastoralni zadatak naše Crkve jest neumorno naviještanje Gospodinove poruke: »Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1,15). U svjetlu Pisma treba ponovno otkriti smisao grijeha i shvatiti duboke zahtjeve iskrenog obraćenja. I u Starom i Novom zavjetu grijeh je slobodno i voljno čovjekovo zatvaranje u gotov i sebičan svijet, u kojemu čovjek sebe smatra samodostatnim, a na štetu mira i pravednosti koje duguje braći iz poštovanja prema Bogu. Jednom riječju, grijeh je tragično odbijanje ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Jasno je stoga da je kršćansko obraćenje ponovno prihvaćanje služenja iz ljubavi, stalno nastojanje da ljubav bude sve jača, premda se nikad nećemo potpuno obratiti. Zato su pojedini čini ljubavi ujedno pravi čini obraćenja. Najzad, u sklopu toga konačnog obraćenja mora nam također postati jasno da je Bog posljednji cilj tog obraćenja. Pokornik zapravo opet polazi u kuću Oca milosrđa, koji neće smrti grešnika već hoće da on živi. Nikad ne smijemo zaboraviti da nas je Bog toliko ljubio da je postao jedan od nas kako bismo – unatoč našem nemaru – mogli biti dionici njegova života.
136. Potrebno »ispovjediti grijehe«. – Premda treba uporno nastojati oko unutarnjeg čina obraćenja, treba voditi računa i o tom da se to mora očitovati i u vanjskom vidljivom činu sakramentalnog slavlja. Danas susrećemo stanovit broj vjernika koji misle da je dovoljno »ispovjediti« svoje grijehe Bogu, a da nije nužno pristupiti sakramentu pokore. Treba nastojati da shvate, s jedne strane, eklezijalnu dimenziju grijeha i pokore a, s druge strane, nužnost obraćenja Gospodinu uz pomoć vidljive Crkve, prvotnog sakramenta spasenja, da bi grijeh bio oprošten.
137. Opraštanje grijeha po Euharistiji. – Potrebno je naglasiti – više nego što se to obično čini – da i samo euharistijsko slavlje usmjeruje vjernike koji su svjesni svojih grijeha k dubljem obraćenju i da ih čisti od njihovih svagdašnjih prijestupa. U euharistijskom slavlju češće se ističe naša grešnost, ponavljaju se vapaji za božanskim milosrđem i često doziva u pamet potreba bratskog pomirenja da bismo mogli dostojno sudjelovati u Euharistiji. U euharistijskom slavlju treba vrednovati pokajnički
čin i isticati njegovu oprosnu vrijednost, zato se treba koristiti njegovim liturgijskim bogatstvom. Njega može zamijeniti obred škropljenja koje podsjeća na sakramente krštenja i pokore, »prvi i drugi stol spasenja«. Da bi se jasnije uočila spomenuta dimenzija, trebalo bi u slavlje uvesti ili obnoviti još neke pokorničke obrede, na primjer škropljenje na početku mise, no misni pokornički obredi neka se ne poistovjećuju sa sakramentom pokore.
Priprava
138. Odgoj na krepost i sakrament pokore. – Odgoj kreposti i sakramenta pokore bitan je na putu vjere. Pouka želi odgojiti iskustvo ljubavi Božje, kršćansku svijest o pravom moralnom smislu i o osjećaju grijeha, zatim potrebu oproštenja i iskustvo da se primi oproštenje od uskrsloga Krista, koji po Crkvi, koju uprisutnjuje službenik, obnavlja djelotvorni vazmeni navještaj oslobođenja i spasenja. Tako se sakrament pokore predstavlja kao cilj puta pomirenja.
139. Ispravna pouka o naravi grijeha. – Riječi pape Pija XII. postale su poslovične: »Grijeh ovoga stoljeća jest gubitak osjećaja grijeha.« Da se vrati izvorni osjećaj grijeha, valja ići na kršćanske izvore, Sveto pismo i Predaju, kao i nauk što gaje iznio Drugi vatikanski koncil o grijehu: »Ne hoteći često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je poremetio i dužno usmjerenje prema svom posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i svim stvorenjima« (GS 13). Isto tako je veoma važno premisliti značenje i sadržaj tradicionalne podjele grijeha, na »smrtne« ili »teške« i »lake« ili »oprostive«. Smrtni ili teški grijeh je svaki grijeh kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je u punoj svijesti i slobodnim pristankom. U svjetlu Svetoga pisma i prve crkvene predaje mogli bismo pokazati kako mnogi vjernici koji misle da se nalaze u stanju smrtnog grijeha to nisu, i prema tome mogu mirne savjesti redovito pristupati euharistiji. Treba naročito paziti da tumačenje podjele grijeha ne bude na štetu »siromašnih«, ubogih, tj. onih koji nisu kadri shvatiti te distinkcije.
140. Ispit savjesti. – Ispit savjesti je »čin koji ne smije biti neko tjeskobno psihološko samopromatranje, nego iskreno i ozbiljno sučeljavanje s unutarnjim ćudorednim zakonom, s evanđeoskim mjerilima što ih predlaže Crkva, sa samim Isusom Kristom, koji je učitelj i životni uzor, i s nebeskim Ocem, koji nas poziva na dobro i savršenstvo«. U tom smislu Red pokore kaže: »Pokornik neka svoj život usporedi s primjerom i zapovijedima Kristovim te moli Boga za oproštenje svojih grijeha« (RPk 15). Osvijetljeni Božjom riječju po ispitu savjesti nastojimo ponovno uspostaviti ljestvicu vrijednosti koju je grijeh narušio. U njezinu svjetlu i on dobiva novi smisao, tj. on nije u prvom redu istraživanje naših pogrešaka i grijeha, nego neprestani sud o našem temeljnom opredjeljenju. Dobar ispit savjesti je osnovni, a nekada i nenadomjestivi uvjet za valjanu i plodonosnu ispovijed. Nedostaci i neuspjesi često su posljedica nepravilno predloženog i obavljenog ispita savjesti. Kao katehetska pomoć mogu biti od koristi dobro sastavljeni formulari ispita savjesti. Pritom valja upozoriti i na neke neprikladne oblike s teološkog stajališta, u kojima ne odzvanja radost oproštenja i pomirenja. Zato je potrebno da biskupijski liturgijski i pastoralni uredi provjere neke takve ponude i upozore na neprikladnosti.
141. (Prva) ispovijed djece. – Djecu koja pristupaju prvi put tom sakramentu treba poučiti što je moralno zlo i kakav odgovor moramo dati Bogu koji nas uvijek ljubi. Prva ispovijed ima snažan utjecaj na život djece ako se dobro pripravi i prilagodi dječjoj dobi i shvaćanju. Izuzetno je važno da djeca dozive iskustvo radosti u svojoj obitelji kad im roditelji opraštaju pogreške. – Posebna liturgijska kateheza pomoći će djeci da se posluže evanđeoskim stranicama o Božjem oproštenju i da nauče razne molitve u kojima pokornik može izraziti svoje kajanje. Bilo bi dobro odgajati djecu da ispovijed grijeha izraze u obliku molitve. Tako ispovijed neće biti neko jalovo iznošenje grijeha nego će biti usmjereno prema oproštenju i božanskom milosrđu. Valja imati na umu, da »prvoj pričesti djece uvijek mora prethoditi sakramentalna ispovijed i odrješenje« (RS 87).
Slavlje
142. Tri oblika slavlja sakramenta pokore. – Slavlje sakramenta pokore ima tri oblika: 1) red pomirenja pojedinih pokornika; 2) red pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem; 3) red pomirenja više pokornika s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem.
»Prvi oblik – pomirenja pojedinih pokornika: – ‘Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje jesu jedini redoviti način na koji se vjernik svjestan teškoga grijeha pomiruje s Bogom i Crkvom; samo fizička ili moralna nemogućnost ispričava od takve ispovijedi’ (kan. 960).
Drugi oblik – pomirenje više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem: – premda svojim pripravnim obredima omogućuje da se jasnije istakne zajedničarsko obilježje sakramenta, poštuje i najvažniji dio prvog oblika, tj. pojedinačnu ispovijed i odrješenje grijeha.
Treći oblik: – pomirenje više pokornika s općom ispovijedi i odrješenjem – jest izuzetak, pa se ne ‘može prepustiti slobodnom izboru, nego je podložan posebnim propisima!«. »Osim u slučajevima smrtne opasnosti, dopušteno je skupno podijeliti sakramentalno odrješenje većem broju vjernika koji su obavili samo opću ispovijed, ali su prikladno potaknuti na pokoru. To je dopušteno ako je velika nužda, to jest kad je velik broj pokornika, a nema dovoljno ispovjednika da u prikladnom roku propisno saslušaju pojedinačne ispovijedi, pa bi pokornici – bez svoje krivnje – duže vremena bili lišeni sakramentalne milosti ili svete pričesti. To se može dogoditi osobito u misijskim zemljama, ali i drugdje, i u drugih skupova gdje se takva potreba utvrdi. To pak nije dopušteno u slučaju kad je doduše velik broj pokornika, ali ima dovoljno ispovjednika, kao na primjer prigodom velikih svetkovina ili hodočašća« (RPk 31).
»Da bi vjernik valjano uživao sakramentalno odrješenje podijeljeno za više osoba istodobno, ne zahtijeva se samo da bude pravo raspoložen nego i da istodobno donese odluku da će u dužnom vremenu pojedinačno ispovjediti teške grijehe koje sada ne može tako ispovjediti« (kan. 962 § 1).
»Onaj komu se skupnim odrješenjem opraštaju teški grijesi neka se prvom prigodom pojedinačno ispovjedi prije nego ponovno dobije skupno odrješenje, osim ako nastupi opravdan razlog, pri čemu ostaje na snazi obveza kan. 989« (kan. 963, usp. PiP, 33).
Red za pomirenje pokornika s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem ograničen je na izuzetne slučajeve što ih, prema kriterijima postavljanim od strane biskupske konferencije, određuje dijecezanski biskup. Naša biskupska konferencija i dalje drži da u nas nema takvih situacija u kojima bi se ostvarili uvjeti za podjeljivanje skupnog odrješenja.
143. Drugi oblik pomirenja. – O drugom obliku u svoje doba rečeno je: »Može se reći da je ovo temeljni model slavlja otajstva
pomirenja .. .« – Taj Red pomirenja treba vjernicima omogućiti i preporučiti napose u adventu i korizmi. Ovaj najviše ističe eklezijalnu narav pokore i potiče vjernike na intenzivnije slušanje Božje riječi, koja proglašava Božje milosrđe i poziva na obraćenje. Red pomirenja nije dopušteno spajati sa svetom misom tako da tvore jedan liturgijski čin (RS 76).
144. Riječ Božja u pojedinačnoj ispovijedi. – Ni u pojedinačnoj ispovijedi neka se ne izostavlja izričit osvrt na Božju riječ. Naime Božja riječ prosvjetljuje vjernika da prepozna svoje grijehe, ona ga poziva na obraćenje i ulijeva mu pouzdanje u Božje milosrđe. – Molitva pokornika kojom on očituje svoje kajanje i odluku popraviti život neka bude nadahnuta riječima Svetoga pisma.
145. Pokora ili zadovoljština. – Pokora (zadovoljština) koju pokorniku nameće ispovjednik nakon optužbe za grijehe neka odgovara težini i naravi ispovjeđenih grijeha. »Zadovoljština može biti molitva, samoodricanje a osobito služenje bližnjemu i djela milosrđa, kojima se jasno osvjetljuje da grijeh i njegovo otpuštanje ima i društveni značaj« (RPk 18).
146. Mjesto slavlja sakramenta pokore. – Ako želimo da bogatstvo obnovljenog obreda ne postane samo formalnost nego da njihovo teološko, liturgijsko i pastoralno značenje ima utjecaja na kvalitetu slavljenja pomirenja, nužno se postavlja pitanje mjesta slavljenja, liturgijske odjeće svećenika te prikladnog i dostatnog vremena. Glede mjesta slavlja pomirenja Red pokore određuje: »Sakrament pokore neka se obavlja na mjestu i sjedištu što su pravom određeni« (RPk 12). Naša je Biskupska konferencija odredila da se pokora može slaviti »na svakom mjestu koje je pogodno za obredni čin«. Ta je odredba prije svega htjela da se ne suzuju mogućnosti koje je dosadašnja pastoralna praksa pronašla i uzakonila. No, struktura novog obreda pomirenja traži snagom istih načela da se odabiru i urede takvi prostori koji omogućuju da svi čimbenici obreda dođu do punog izražaja. Dakako, ispovjedaonice valja tako urediti da budu prikladne za slavljenje tog sakramenta. Ispovjedaonice trebaju ostati i dalje za sve pokornike koji žele anonimnost u ispovijedi. Međutim, osim ispovjedaonica za pokornike koji traže otvoreniji razgovor s ispovjednikom treba osigurati za to prikladan prostor. To može biti i sakristija, posebna soba kraj crkve, dvorana za vjeronauk ili bilo koji prostor što odgovara spomenutim normama i uvjetima za obavljanje obreda.
147. Vrijeme slavlja sakramenta pokore. – Sakrament pokore može se slaviti svakog dana i u svako vrijeme liturgijske godine. Ipak, prikladno je da vjernici znaju dan i sat kada je svećenik na raspolaganju za ispovijed. Neka raspored ispovijedanja bude istaknut na vidljivom mjestu u crkvi. Neka se vjernici privikavaju da pristupaju sakramentu pokore izvan misnog slavlja (RS 86), osobito u određene sate. Radi se ipak o dva različita slavlja koja se ne mogu pravo vršiti u isto vrijeme. Hvale vrijedan je običaj da svećenici u »snažnim vremenima« došašća i korizme jedni drugima pomažu u dekanatu ili regiji za tzv. »velike ispovijedi«. To je prigoda da se s pojedinim skupinama priredi i drugi oblik Reda pomirenja.
148. Ispovijed lakih grijeha. – »Ispovijed svakodnevnih pogrešaka (lakih grijeha), premda nije nužna, Crkva je ipak živo preporučuje. Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha. Primajući češće po ovom sakramentu dar Očeva milosrđa, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega« (KKC1458).
Službenik sakramenta pokore – ispovjednik
149. Biskupi i svećenici službenici sakramenta pokore. – »Crkva izvršuje službu sakramenta pokore po biskupima i prezbiterima. Oni propovijedanjem Božje riječi pozivlju vjernike na obraćenje te im u ime Kristovo i snagom Duha Svetoga posvjedočuju i dijele oproštenje grijeha. U vršenju te službe prezbiteri djeluju u zajedništvu s biskupom te imaju udjela u njegovoj vlasti i službi, a on je ravnatelj pokorničke prakse.
Svećenik koji po kanonskim zakonima ima ovlast odrješivanja jest opunomoćeni službenik sakramenta pokore. Svi pak svećenici, pa i neovlašteni za ispovijedanje, valjano i dopušteno odrješuju pokornike u smrtnoj opasnosti« (RPk 9).
150. Ispovjednik – evangelizator. – Po službi ispovijedanja svećenik je prije svega evangelizator, tj. navjestitelj radosne vijesti koji proglašava: »Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest« (Mk 1,14). »Ispunilo se vrijeme«! Radost pokornika, grešnika, u velikoj mjeri ovisi i o Kristovu predstavniku, ispovjedniku, o tome kako prima i postupa s pokornikom.
151. Ispovjednik – otac. – »Primajući raskajana grešnika i vodeći ga k svjetlu istine, ispovjednik vrši očinsku službu, ljudima razotkriva srce Očevo, i odrazuje sliku Krista Pastira« (RPk 10 c). Pokornici često započinju ispovijed riječima: »Molim vas, oče duhovni!« Svećenik je sudionik na Božjem očinstvu, uzoru i izvoru svakog očinstva. Dobri otac u Prispodobi o rasipnom sinu grli svoga nezahvalnog sina. Tako i ispovjednik. Kao predstavnik Božjeg milosrđa svećenik mora smirivati i podizati nemirne ili uzburkane duše čvrstom sigurnošću prezbitera – starješine, ali isto tako iskreno suočiti pokornika s njegovim odgovornostima, sijući ili potvrđujući u njemu nemir Boga koji zove na mir obraćenja. Danas, kada su ljudi osjetljiviji na svoje ljudsko dostojanstvo, od presudnoga je značenja da se poput milosrdnoga oca u Evanđelju vodi briga o »sinovljevu dostojanstvu«, a to znači da se pokornik koji je potreban milosrđa ne osjeti »poniženim, već kao ponovno nađen i iznova vrednovan« (DiM 6). U tom smislu valja izbjegavati neke oblike »ispitivanja« pokornika, posebno u tzv. životnim ispovijedima, kojima treba pristupiti sa svom odgovornošću i milosrđem. Činjenica je, naime, da poneki vjernik nakon neugodnih iskustva za dugo a možda i zauvijek odustane od ovoga sakramenta.
152. Ispovjednik – liječnik. – »Da bi ispovjednik mogao pravilno i vjerno vršiti svoju službu, neka poznaje bolesti duša i pruža im prikladne lijekove« (RPk 10 a). Ispovjednik kao liječnik nastoji: blago i uljudno primati pokornike, prikladnim sredstvima izvući ih iz grijeha, milošću oživjeti i ojačati, te otkloniti opasnosti. On to sve čini po uzoru na Isusa-liječnika koji je rekao: »Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti« (Iv 12,47).
153. Ispovjednik – učitelj. – U sakramentu pokore Krist je učitelj novog, unutrašnjeg zakona milosti. Za one koji sakramentu pokore pristupaju u smrtnom grijehu Isus je doista učitelj novog zakona, a čovjek postaje »novi čovjek«. Kad pokornik dolazi u stanju milosti, po otkupiteljskom djelu Duha Svetoga Krist ga poučava kako će u trajnom obraćenju napredovati u zahvalnosti prema Bogu i sve tješnjem zajedništvu s braćom. Za dobrog kršćanina ovaj sakrament nije samo određen za obraćenje od smrtnog grijeha nego i za trajni rast u kršćanskim krepostima. Svaka ispovijed i za pokornika i za ispovjednika je osobni »kairos«, radosni događaj spasenja, a ne čas moraliziranja, koji završava u minimalističkoj pouci o izvanjskom, pozitivnom zakonu. Služba učitelja i odgojitelja od svećenika traži da posveti pozornost stupnjevitoj, susretljivoj i strpljivoj Božjoj pedagogiji. Ona mu daje i pravo i obvezu da pokorničkoj praksi dadne dinamičan karakter, temeljni zakon svakog dinamizma, zakon rasta. Od svakoga mora tražiti daljnje nastojanje, daljnji korak naprijed, ali polazeći od situacije u kojoj se nalazi pojedinac, prilagođuju
ći mu se i pomažući mu da je svlada bez nasilja i trauma. Treba znati apelirati na konkretne snage dobra koje se nalaze u nutrini svakog pokornika, da prione uz vlastite uzvišenije poticaje i interese budeći ih i povećavajući. Temeljni zakon trajnog napretka u moralnom i vjerskom životu zahtijeva trajno nastojanje sve dubljeg kajanja i sve čvršće i sveobuhvatnije odluke.
154. Ispovjednik – sudac. – Zakonik kanonskoga prava o službi svećenika ispovjednika veli: »U ispovijedanju neka svećenik bude svjestan da on jednako vrši ulogu i suca i liječnika i da ga je Bog postavio za služitelja istodobno božanske pravednosti i milosrđa, da bi radio za Božju čast i za spasenje duša« (kan. 978 § 1).
Krist u sakramentu pokore spašava svojim spasiteljskim sudom križa i u tom križu koji je »nada naša« pokornik iznosi svoje grijehe pred milosrdni sud. U sakramentu pokore oslobađa nas od grijeha sam Krist, naš pravi sudac. Naravno, sudačka vlast se ispovjedniku pridijeva samo analoški u usporedbi s ljudskim sudištima. No, dok oni izriču osudu nad krivcem, ispovjednik osuđuje grijeh, a nad pokornikom proglašava djelotvornu Božju riječ koja ostvaruje spasenje. Svećenikov sud nad grijesima ovisi o ozbiljnoj želji pokornika biti spašen. Ako on, tko zna iz kojih razloga, nije uspio donijeti konačnu odluku napustiti grijeh, svećenik će nad njim proglasiti odrješenje i mir »uvjetno«; ali i sam će ispovjednik nastojati pomoći pokorniku da uvidi svoje stanje. No, ni u kojem slučaju ne treba dramatizirati, nego usvojiti Božji stav prema grijehu i grešniku te poistovjetiti se sa sudom što ga ispovjednik treba proglasiti, sudom koji je djelo spasenja i otkupljenja.
Ozbiljno shvaćanje i obavljanje službe ispovjednika i svećenicima će pomoći da se i sami češćim primanjem sakramenta pokore sve više suobličuju s Kristom, Velikim Svećenikom.
155. Odrješenje: proglašenje suda Božjeg milosrđa. – Kad su sumnje otklonjene a nejasnoće raščišćene, svećenik izriče u ime Presvetoga Trojstva presudu – odrješenje. To je najsvečaniji čas kao polijevanje vodom u krštenju ili izgovaranje riječi pretvorbe u misi. Obred traži da svećenik jasno izgovara riječi i da ih pokornik pažljivo sluša i zaključi svojim zahvalnim »Amen«. – Tako se čovjek grešnik nađe ili ponovno ili tješnje u Očevu zagrljaju: »Otac prima sina povratnika. Krist uzimlje u naručje svoju izgubljenu ovcu i vraća je u ovčinjak. A Duh Sveti nanovo posvećuje svoj hram ili se potpunije u njemu nastanjuje…« (RPk 6d). Svemu tome pomaže »služenje Crkve« koja je »službenica« poput »sluge Božjega«, Krista Gospodina.
156. »Sakramentalni pečat«. – »Ispovjednik neka bude svjestan daje kao Božji službenik upoznao tajnu savjest svoga brata. Stoga je po dužnosti obvezan najsvetije obdržavati sakramentalni pečat« (RPk 10 d). »Imajući u vidu osjetljivost i veličinu ove službe te dužno poštovanje prema osobama, Crkva izjavljuje da je svećenik koji prima ispovijedi obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazni, obdržavati posvemašnju tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio (kan. 1388, 1). Nije mu dopušteno govoriti ni o onome što je u ispovijedi saznao o životu pokornika. Ispovjedna tajna, koja ne dopušta izuzetaka, zove se »sakramentalni pečat«, jer ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje »zapečaćeno« sakramentom« (KKC 1467). »Ispovjednik koji izravno povrijedi sakramentalni pečat upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici; onaj pak koji to učini samo neizravno neka se kazni prema težini kažnjivog djela« (kan. 1388 § 1).
»Ispovjedniku se posve zabranjuje služiti se na štetu pokornika znanjem do kojeg je. došao u ispovijedi, i kad je isključena svaka pogibelj otkrivanja« (kan. 984 § 1).
Nepovredivost ispovjedne tajne jamči i Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima: »Ispovjedna tajna je u svakom slučaju nepovrediva« (cl. 8).
157. Zloupotrebe sakramenta pokore. – Gospodin je ustanovio sakrament pokore da pokornika izliječi od rana grijeha i da mu
podijeli mir. Međutim i taj sveti dar čovjek može zloupotrijebiti. Najteže zloupotrebe koje se odnose na sakrament pokore, udarene teškim kaznama od strane crkvenog zakonodavca jesu: odrješenje vlastitog sukrivca u grijesima protiv šeste zapovijedi, koje je valjano i dopušteno samo u smrtnoj opasnosti (kan. 977); navođenje na grijehe protiv šeste Božje zapovijedi u činu ili prigodom ili pod izgovorom ispovijedi (kan. 1387), što je pokornik dužan prijaviti. Isto tako »tko lažno prijavi ispovjednika crkvenom poglavaru za kažnjivo djelo, o kojem se govori u kan. 1387«, udaren je teškim kaznama (usp. kan. 1390 § 1). U ovom posljednjem slučaju neka se pokornik ne odriješi osim ako prije izričito ne opozove lažnu prijavu i bude spreman nadoknaditi štetu, ako je ima (kan. 982).
158. Liturgijska odjeća ispovjednika. – Oskudna liturgijska odjeća svećenika sigurno je pridonijela manjkavom shvaćanju svećenikove službe u sakramentu pomirenja kao i uloge Crkve u njemu. Zato neka svećenik redovito slavi ovaj sakrament obučen u roketu ili barem u svećeničkom talaru sa stolom.
Za život
159. Vjernike odgajati i omogućiti im primanje sakramenta pokore. – Slavlje sakramenta pomirenja uz korisnu mistagošku katehezu u pojedinim vjernicima i u cijeloj kršćanskoj zajednici mora hraniti duh pravog praštanja. – Neka se napose svećenici sjete da su poslužitelji pomirenja ne samo u sakramentu nego i u konkretnim situacijama obiteljskog, zajedničkog i društvenog života. Bilo bi dobro i korisno više puta preko crkvene godine omogućiti vjernicima primanje ovog sakramenta, napose u adventu i korizmi, zatim prigodom velikih blagdana, hodočašća i sl.
Neka svećenici pomognu vjernicima da osim vrijednosti sakramenta pokore otkriju i korist duhovnog vodstva, važnog za kršćanski život, iako se ono razlikuje i po svrsi i metodi od sakramentalnog slavlja.