Ženidba

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA

DIREKTORIJ ZA PASTORAL SAKRAMENATA U ŽUPNOJ ZAJEDNICI

VII.

SAKRAMENT ŽENIDBE

Prosudba stanja

212. Ženidbeni i obiteljski život – gorući problem. – Drugi vati­kanski koncil u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes, govoreći o gorućim problemima današnjeg vremena, na prvo mjesto stavio je Ženidbeni i obiteljski život. Naime, situacija u kojoj se nalaze te dvije osnovne institucije ljudskog života tako zabrinjava da im se mora posvetiti izuzetna pozornost, jer »spas osobe te ljudskog i kršćanskog života usko je povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici« (GS 47). I enciklika pape Pavla VI. Humanae vitae upućuje biskupima hitan poziv da zaštite ženidbu i naglase njezinu svetost: »Smatrajte ovo poslanje jednim od najprečih zadataka u sadašnjem vremenu« (HV 30).

Priprava na ženidbu ima veliku vrijednost za cijelu kršćansku zajednicu, u prvom redu za ženidbene drugove, jer njihova odluka ne smije biti improvizirana i donesena na brzu ruku. Nekada se u pripravi moglo računati na podršku društva koje je priznavale vrijednosti i dobrobit braka. Crkva je bez poteškoća i sumnji štitila njegovu svetost, svjesna činjenice da je sakrament ženidbe crkveno jamstvo životne stanice Božjega naroda. Crkve­na podrška u stvarno evangeliziranim zajednicama bila je snažna, jedinstvena i nepodijeljena. Dok su nekada bile rijetke rastave ili promašaji braka, a razvod se smatrao društvenom »ljagom« (usp. GS 47), danas se ovi smatraju gotovo normalnom pojavom. Osim samo civilno reguliranih brakova sve više je slučajeva da se parovi ne registriraju ni pred državnim činovnikom. Uz to danas su sve brojniji tzv. »istospolni brakovi«, koji u mnogim zemljama dobivaju svoje zakonsko i ustavno dopuštenje.

213.  Raspad bračnih vrijednosti. – Svjedoci smo i naglašenog pogoršanja obitelji i pravog raspada bračnih vrijednosti. U mnogim narodima, napose ekonomski razvijenima, smanjio se broj ženidbi. Ženidba se sklapa u višoj životnoj dobi a povećava broj rastava, čak i u prvim godinama braka. U Hrvatskoj se rastaje svaki peti brak. Sve to izaziva pastoralnu zabrinutost, uz pitanje je li onaj tko sklapa ženidbu pripravljen na nju? Pitanje priprave na sakrament ženidbe i na život koji nakon njega slijedi nameće se kao velika pastoralna potreba samih supruga, cijele kršćanske zajednice i društva. Zato raste zanimanje za dobru pripravu na ženidbu. U nekim biskupijama priprava na ženidbu putem tečajeva je nešto što se samo po sebi razumije. Kroz koje sve poteškoće i izazove prolaze brak i obitelj u našem narodu, po­tanko je opisano u dokumentu Hrvatske biskupske konferencije Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj. Taj vrijedni dokument trebao bi biti vade mecum svih pastoralnih djelatnika u pastoralu braka i obitelji, to je ujedno »integralni dio« ovog dokumenta. Župnici i njihovi suradnici u pastoralu braka i obitelji pozvani su napose proučiti i kandidate za ženidbu poučiti što o kršćanskoj ženidbi propisuje Zakonik kanonskoga prava u kanoni­ma 1055-1165.

214.  Visok postotak onih koji se vjenčavaju u crkvi. – Iako sakrament ženidbe prolazi kroz teška iskušenja, visok je postotak onih koji se vjenčaju u crkvi. Čak i nakon što je prema Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske dana mogućnost izbora crkvenog ili građanskog vjenčanja, velika većina sklapa ženidbu samo u crkvi, čak i oni koji ne prakticiraju vjeru. Razlog tome nije samo običaj i velika svečanost koja se može doživjeti samo u crkvi, nego i privlačnost »transcendentnog događaja«, koja usprkos sekularizaciji svjedoči da je ljudska duša po naravi kršćanska.

Priprava

215. Daljnja priprava za ženidbu. – Kao svako liturgijsko slavlje, tako i slavlje sakramenta ženidbe zahtijeva pripravu, daljnju, bližu i neposrednu pripravu. Daljnja priprava tiče se isključivo zaručnika u njihovu početnom zaručničkom razdoblju, vremenu očitovanja ljubavi, a za druge dvije priprave odgovorni su bi­skup, župnik, i na neki način cijela crkvena zajednica. »Priprava i slavljenje ženidbe, što se u prvom redu tiče samih budućih su­pruga i njihovih obitelji, u pastoralnom i liturgijskom pogledu tiču se biskupa, župnika i njegova zamjenika i, barem na neki način, cjelokupne crkvene zajednice« (RSŽ 12).

»Daljnja priprava započinje već od djetinjstva mudrom obiteljskom pedagogijom koja ide za tim da pomogne djeci otkriti same sebe kao bića obdarena bogatom i složenom psihologijom i posebnom osobnošću, s vlastitom prednošću i nedostacima« (FC, 66; usp. kann. 1063-1065.). Doista, sve ono vrijedno i plemenito, što je sam Bog od iskona za čovjeka previdio i čovjeku dao, razvija se i raste u obitelji. Tek uz velike napore ‘delegiranih odgojitelja’, uz osobno nastojanje u odrasloj dobi te uz pomoć Božje milosti moguće je nadoknaditi ako je nešto bitno zanemareno u obiteljskom odgoju. Zato se veoma važna uloga Crkve sastoji u tome da obiteljima pomogne da djecu odgajaju u ozračju prave ljudske i kršćanske ljubavi, usađujući im u srce osjećaj za lijepo, pravedno, plemenito, nesebično, za istinsku ljubav i sposobnost za žrtvu, za ispravno shvaćanje i pristup vlastitoj i tuđoj spolnosti te za ostvarenje čovjeka kao spolnog bića. Obitelj koja u svom krilu njeguje takve vrednote, zacijelo će ih prenijeti i na svoju djecu. U tome je smislu od osobite važnosti upravo sustavni posliježenidbeni pastoral, jer je kvalitetan rad s bračnim parovima i obiteljima najbolji oblik promicanja i ostvarenja »daljnje priprave na ženidbu«. Prateći svaki bračni par, počevši od njihovog vjenčanja, pastoralna briga Crkve po­maže razvoj njihove bračne i obiteljske ljubavi, koja je temeljni preduvjet zdravog odgoja djece.

O odgoju za navedene vrednote također trebaju voditi ra­čuna kako redoviti pastoralni rad, tako i društvene formativno-odgojne institucije (predškolske ustanove, osnovne i srednje škole, fakulteti) te pokreti, udruge i inicijative koje se bave djecom i mladima te osmišljavanjem njihova slobodnog vremena. Takvi sadržaji trebaju pronaći dostatan prostor i u vjeronaučnim i školskim planovima i programima, u sredstvima društvenog priopćavanja te drugim oblicima odgojnog utjecaja (FC 37). Tako se ‘daljnja priprava za ženidbu’ odvija upravo na posredan način i to po redovitom pastoralnom radu s djecom i mladima, redovitim vjeronaučnim, biblijskim, molitvenim i sličnim susretima, po školskom odgoju i obrazovanju, kvalitetnom korištenju slobodnog vremena, što je sastavna dimenzija dječjega i mladenačkog odrastanja.

216. Bliža priprava za ženidbu. – Donedavno se bliža priprava za ženidbu odvijala u okviru uže i šire obitelji, dok je danas uloga te iste obitelji manje izražena jer se mladi s jedne strane ranije osamostaljuju, a s druge strane ženidbu sklapaju u kasnijoj dobi nego što je to ranije bio slučaj. Zbog toga su odgovornost i posla­nje Crkve u pripravi mladih za ženidbu danas osobito naglašeni (kan. 1063, t. 2). Bliža priprava za sakrament ženidbe otvorena

je svim zaručnicima. Oni koji su bliski Crkvi imat će prigode još bolje ući u otajstvo sakramenta ženidbe za koji se spremaju. Pastoralni djelatnici posebnu pozornost trebaju posvetiti onim zaručnicima koji su udaljeni od Crkve, a sada su došli radi crkvenog vjenčanja za koje se žele spremiti. To je naime izvrsna prigoda da im se navijesti ne samo ljepota i važnost sakramentalne ženidbe i Božjeg poziva koji imaju, nego i Božji poziv koji im je upućen već na njihovom krštenju. To je također prigoda da se u tom njihovom približavanju Crkvi i Crkva približi njima te da kroz taj susret ponovno otkriju svoje poslanje u svijetu i Crkvi.

Bliža bi priprava po sebi trebala započeti tečajem priprave za ženidbu. U nas se ovi redovito održavaju na dekanatskoj ili međudekanatskoj razini. Postoji snažna tendencija da se tečaj od­godi sve do neposredne priprave, čime ne uspijeva postići svoj puni smisao i cilj. Biskupijski ured za pastoral braka i obitelji i drugi nadžupni uredi bdjet će nad time da se ti tečajevi dobro i na vri­jeme organiziraju (na početku bliže priprave), da se obogaćuju svim potrebnim sadržajima, uz dragocjeno svjedočanstvo bračnih parova. Tečajeve valja tako organizirati da se zaručnicima omogući djelatno sudjelovanje kroz razgovor, rad u skupinama i kroz molitvu, »nešto slično kao kod katekumenata« (FC 66). Metoda takvih susreta treba biti i interdisciplinarna (sudjelovanje stručnjaka različitih profila) i obogaćena sudjelovanjem i svjedočenjem kršćanskih bračnih parova i zauzetijih vjernika.

217. Tečajevi se trebaju temeljiti na katehezi u koju valja uključiti razmatranje i slavljenje Božje riječi. Zaručnike valja poučiti o naravnim svojstvima ženidbe (jednost, nerazrješivost), o znače­nju spolnosti u sklopu bračne ljubavi i bračne plodnosti, o kršćanskom odgoju djece. Jednako je potrebno obraditi teme vezane uz psihološka, pedagoška, pravna i medicinska pitanja vezana uz brak i obitelj. Važna je također i pouka o prirodnom planiranju začeća. Valja nastojati da u tečajevima bude ozračje dijaloga, prijateljstva, molitve, otvorenosti prema Bogu. Za zahtjevnije zaručnike bliža priprava za ženidbu izvrsna je prigoda za njegovanje zaručničke duhovnosti temeljene na sakramentima krsta i potvrde. Na temelju vlastitog iskustva nesebične ljubavi oni na nov na­čin doživljavaju Božju ljubav i tako postižu da se njihova ljubav sve više otvara međusobno i prema svakom bližnjem.

218. Potrebno gradivo za pripravu. – Obiteljsko viječe ili slične strukture svake biskupije potrudit će se izdati prigodne materijale za održavanje ovih tečajeva, tako da se osigura dostatna kakvoća ovih tečajeva na korist budućim supruzima. Jednako će se tako pobrinuti da svi predavači budu dostatno poučeni i osposobljeni za ovaj važan posao. U tome će smislu poticati prigodne seminare da bi se dodatno i stalno obučavali oni koji djelatno sudjeluju na tečajevima.

Pastoralna skrb za zaručnike obveza je svakog župnika, s time da se takvi tečajevi uvođenja u vjeru i tečajevi priprave za ženidbu upriličuju na župnoj, dekanatskoj ili međudekanatskoj razini. Kada se ti susreti odvijaju na nadžupnoj razini, to nipo­što ne znači da je župa »prenijela« svoje obveze na određeno tijelo, nego da se i sama smatra pozvanom sudjelovati na tom prevažnom polju.

219. Neposredna priprava. – Neposredna priprava na brak treba se odvijati na župnoj razini. Zaručnici bi se trebali prijaviti župniku – u idealnom slučaju – godinu dana prije planiranog vjenčanja ili najmanje 6 mjeseci prije vjenčanja (kan. 1067). Ne­posredna priprava ima za cilj oživljavanje ili produbljivanje vjere. Naime, skoro vjenčanje izvrsna je prigoda da prodube svoju vjeru zaručnici koji su inače bliži Crkvi, a da obnove i ponovno ražare svoju vjeru oni zaručnici koji su se od Crkve praktički udaljili. U toj pripravi trebaju sudjelovati uz župnika i osvjedočeni kršćanski bračni parovi, koji će im dati svjedočanstvo vjere i življenja svoga posebnog kršćanskog poziva. Neposredna priprava uključuje:

• sintezu dosadašnjeg puta priprave;
• doživljavanje molitvenog i duhovnog iskustva (dani sa­branosti i molitve, duhovne vježbe za zaručnike);
• liturgijsku pripravu uz što veće sudjelovanje samih zaruč­nika;
• pravni postupak predviđen kanonskim pravom.

Teme za neposrednu pripravu nadahnjuju se onim što stoji u prva tri poglavlja ovog dokumenta:

•    Božja zamisao o braku i obitelji upisana u ljudsko biće;

•    ljubav, bitna odrednica života (proces sazrijevanja ljubavi, oznaka zrele ljubavi);

•    evanđelje života (dostojanstvo žene, muškarca i djeteta);

•    ženidba, trajni sakrament;

•    crkvena i društvena dimenzija obitelji.

220.  Liturgijska priprava. – Liturgijska priprava za slavlje vjenčanja inicijacijske je naravi i prvenstveno se sastoji od uvođenja u znakove (npr. prsten, križ, pružanje ruku, blagoslov) i sadržaje (značenje saveza, euharistije, pomirenje, bračna duhovnost, molitva). Jednom riječju, mladencima valja protumačiti smisao i znakovitost svake geste, i svih obreda u vjenčanju, treba ih uvesti u smisao i značenje svakoga liturgijskog znaka, da bi tako ne samo razumjeli, nego i bili uvedeni u smisao i značenje liturgije vjenčanja.

»Prije sklapanja ženidbe mora se utvrditi da se ništa ne protivi njezinu valjanom i dopuštenom sklapanju« (kan. 1066).

Slavlje

221. Ženidbeno slavlje. – Bilo bi dobro da zaručnici zajedno sa župnikom izaberu i prouče biblijska čitanja koja će se u homiliji tumačiti; isto tako i oblik kojim će izraziti međusobnu privolu; obrasce za blagoslov prstenja, za ženidbeni blagoslov, za nakane sveopće ili vjerničke molitve i za pjesme. Osim toga, neka se pazi na to da se prikladno upotrijebe različiti oblici koji se pred­viđaju u obredu kao i na mjesne običaje koji se, ako je zgodno, mogu sačuvati, npr. prisega na križ i si.

Sakrament ženidbe neka se redovito slavi uz misno slavlje, s blagdanskim obilježjem, u duhu jednostavnosti, ozbiljnosti i molitve. U ženidbenom slavlju neka se osim na obred pazi i na navještaj biblijskih tekstova, prinošenje darova, na gestu mira. Vodeći računa o činjenici da među sudionicima svadbe ima ne­mali broj onih koji su se dijelom udaljili od Crkve, pogotovo od slavlja Dana Gospodnjega, pa čak da ima i nekrštenih, valja posebnu pažnju posvetiti cijelom obredu, a naročito homiliji, koja će za neke biti prva evangelizacija i izazov da se više uključe u život župne zajednice ili čak da postanu kršćani. Valja također izbjeći i neka posebna veličanja zaručnika ili pojedinog od njih, ako je u župnoj zajednici aktivniji. To je najbolje izreći, svaka­ko na umjeren način, u završnoj riječi i čestitci na kraju slavlja. – Ako je zgodno, neka se mladenci pričeste pod obim prilikama. Radi pažljivijeg slušanja Božje riječi i molitve neka se pravna formalnost građanskog zakona odgodi za kraj ženidbenog slavlja nakon završnog blagoslova. Čin potpisa novih supruga i kumova na službene dokumente ne obavlja se na oltaru nego na za to posebno pripravljenom stolu.

»U vezi sa ženidbom nisu rijetki slučajevi: kao ženidba s krštenom nekatoličkom stranom, s katekumenom, s nekrštenom stranom ili također sa stranom koja katoličku vjeru izričito odbacuje. Oni koji vode pastoralnu skrb neka imaju pred očima odredbe Crkve za takve slučajeve i, ako je potrebno, neka se obrate mjerodavnoj vlasti« (RSŽ 22).

222. Mjesto i vrijeme ženidbe. – »Neka se ženidba slavi u župi zaručnice, zaručnika ili drugdje, s dopuštenjem vlastitog ordinarija ili župnika« (RSŽ 27). Sakrament ženidbe može se slaviti u svako doba liturgijske godine, no u vrijeme došašća i korizme preporuča se ozbiljnost i poštovanje pokorničke naravi tih liturgijskih vremena. Prije dogovora o dvorani za svadbu i o bračnom putovanju ili o fotografiranju, neka se mladenci dogovore sa župnikom o slobodnom mjestu i vremenu ženidbenog slavlja kako ne bi došlo do kolizije s drugim župnim slavljima.

Što se tiče vjenčanja u izvanžupnim crkvama u mjestima kao što su katedrala, razna svetišta, samostanske crkve, privatne ka­pele, valja se držati odredaba mjerodavnoga dijecezanskog biskupa.

U ženidbenom slavlju neka aktivno sudjeluju svi uzvanici, uz pjesmu i odgovore što ih traži Red ženidbe. Neka se izbjegava svaki oblik slavlja koji za vrijeme obreda rastresa.

Za vrijeme euharistije, odnosno slavlja ženidbe, neka se poštuju odredbe dijecezanskog biskupa o snimanju za vrijeme obreda.

Za život: pastoral bračnih drugova i obitelji

223.   Važnost posliježenidbenog pastorala. – Po svojoj naravi bračni su drugovi pozvani na trajni rast u sakramentalnoj milosti i, zajedno sa svojom djecom, na razvoj svih dimenzija ‘kućne Crkve’. Za kršćanske bračne drugove i njihovu djecu to je Duhom nadahnuti poziv na hod koji se ucjepljuje u hodočašćenje cijele Crkve prema ostvarenju kraljevstva Božjega. Razumljiva je stoga odgovornost i zadaća Crkve da prati bračne drugove i obitelji ‘korak po korak’ na putu sazrijevanja »do mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4,13) u potpunom Trojstvenom zajedništvu kuće Očeve (FC 65). Pri tom svaka biskupija uzima u obzir već postojeće oblike rada s obiteljima, vrednuje svoja dosadašnja pozitiv­na iskustva, određuje prioritete i planira daljnji sustavni rad.

224.  Ciljevi posliježenidbenog pastorala. Osnovni cilj posliježe­nidbenog pastorala jest pomoć bračnim drugovima i obiteljima da rastu u kvaliteti vlastite ljubavi. Naime, »kao što bez ljubavi obitelj nije zajedništvo osoba, tako bez ljubavi obitelj ne može živjeti, rasti niti se usavršavati kao zajednica osoba« (FC 18). Štoviše, ta je ljubav od Boga: »Ženidba krštenika postaje stvar­ni simbol novog i vječnog saveza, zapečaćena u Kristovoj krvi. Duh, što ga Gospodin izlijeva, daje im novo srce te muža i ženu čine sposobnima da se ljube, kao što nas je Krist ljubio« (FC 13). Nadalje, cilj pastoralnog djelovanja Crkve jest i skrb oko sve­kolikog napretka bračnog i obiteljskog zajedništva: »Duh Sveti izliven u sakramentalnom slavlju pruža kršćanskim supruzima dar novog zajedništva, zajedništva koje je živa i stvarna slika onoga sasvim osobitog jedinstva koje nevidljivu Crkvu čini otajstvenim Kristovim tijelom« (FC 19). Konačno, Crkva se također mora posebno truditi da mlade obitelji odgoji da »odgovorno žive svoju bračnu ljubav s obzirom na njezine zahtjeve zajedništva i služenja životu, kao i da usklade prisnost obiteljskog života s odgovornom zadaćom koju svi imaju u izgradnji Crkve i ljudskog društva. Kada dođu djeca i bračni par postane u punom i posebnom smislu riječi obitelj, Crkva neka i dalje bude uz roditelje te im pomaže da prihvate svoju djecu i vole ih kao dar primljen od Gospodina života: neka rado preuzme napor da im služi u njihovu ljudskom i kršćanskom rastu« (FC 69).

225.   Sadržaji posliježenidbenog pastorala. U svome redovi­tom pastoralu Crkva smatra prvotnim upravo pastoral obitelji. Osnovni sadržaj obiteljskog pastorala jest pomoć supruzima i obiteljima da razvijaju svijest o tome da su brak i obitelj za njih poseban Božji poziv i posebno Božje poslanje u svijetu i u Crkvi, te da oni, svjedočeći vjernost evanđelja u stanju u kojem se nalaze, izgrađuju civilizaciju ljubavi i tako pridonose rastu kraljevstva Božjega. Bračni i obiteljski život jest poziv i zvanje u Crkvi i u svijetu, poziv i zvanje kojim supruzi i cijele obitelji svjedoče Krista uskrslog prema Gospodinovoj riječi: »Vi ste tomu svjedoci« (Lk 24,48; usp. Dj 1,8).

226.  Odgovornost za posliježenidbeni pastoral. Zadaća je Crkve skrbiti se za svekolik boljitak braka i obitelji. Naime, i brak i obitelj živo su tkivo tijela Crkve i ljudskoga društva. Briga za brak i obitelj stoga, naravno, neće biti samo zadaća biskupa, prezbitera, đakona, redovnika i redovnica, nego i svih članova Crkve, a na osobit način kršćanskih bračnih drugova. Koliko Crkva, na­ime, u svom djelovanju pruža bračnim drugovima i obiteljima, toliko onda može pred njih stavljati i određene zadatke i zahtjeve. U toj istoj mjeri može očekivati i njihovo ostvarivanje. Jer, čovjek sa svim svojim radostima i nadama, tjeskobama i žalosti­ma jest briga Crkve (GS l, RH 14). Stoga »svaka mjesna Crkva, posebno svaka župna zajednica, mora postati svjesna milosti i odgovornosti što je primila od Gospodina s obzirom na promicanje pastorala obitelji. Svaki oblik organskog pastorala, nalazio se na bilo kojoj razini, nikada ne može zaobići pastoral obitelji« (FC70).

227.  Pastoral mladih brakova i obitelji. – Osobitu brigu u pastoralu obitelji treba posvetiti mladim brakovima i obiteljima »koje su, suočene s novim vrednotama i novim odgovornostima, sve više izložene, pogotovo u prvim godinama braka, možebitnim teškoćama, što proizlaze iz prilagođavanja zajedničkom životu ili iz rađanja djece« (FC 69). Naime, dok je u našoj Crkvi donekle zaživjela svijest o važnosti pastoralne skrbi u pripravi mladih na brak i važnosti priprave na samo slavlje vjenčanja, bitno je manja svijest o važnosti sustavne pastoralne brige o mladom bračnom paru i mladoj obitelji u prvim godinama njihova života. Zapo­stavljanje tog područja pastoralnog djelovanja može dovesti do toga da se oni, zaokupljeni svojim poteškoćama i zatvoreni u krug vlastitih briga koje im donosi novi i posve drugačiji način života čak počnu udaljavati od Crkve.

228.  Obilježja života prvih godina braka. – Život mladog bračnog para je u prvim godinama obilježen (a) početkom zajedničkog života i potrebom međusobnog usklađivanja, (b) složenošću i po­teškoćama usklađivanja bračnog iskustva i (c) rađanjem djece i iskustvom roditeljstva. K tome, mladi je bračni par često zaokupljen brigom oko vlastitog stana i posla kao i drugim materijalnim poteškoćama. Uza sve to, ostaje onaj temeljni problem početka zajedničkog života: mladi se supruzi tek počinju privikavati jedno na drugo, uočavajući različitosti u značaju, u navikama, potrebama i željama. Da bi se, dakle, uskladio njihov zajednički život i da bi se u što većoj mjeri supruzi prilagodili jedno drugom i to kao muž i žena i roditelji zajedničke djece, potrebno je puno ljubavi, strpljivosti, Božje milosti i pomoći onih koji ih okružuju. Stoga se može dogoditi da – suočeni s tim pitanjima i posve određenim problemima – mladi supruzi počnu osjećati kako im se smanjuje početno oduševljenje. Koliko su ti procesi zahtjevni i snažni te koliko je potrebna crkvena i društvena pomoć mladom braku i obitelji, za sebe govori već i sama činjenica da se veći dio rastava događa upravo u prvim godinama braka.

229. Zbog svega toga potrebno je da prvenstveno župna zajednica prihvati takve bračne parove i obitelji, da ih prati te da im pomaže na početku njihova zajedničkog života. Kao prvo potrebno je mlade obitelji pronaći i prihvatiti, što znači da bi u župnoj zajednici trebali postojati posebni sadržaji i oblici rada s mladim obiteljima. Za te bi bračne parove to bilo »mistagoško« razdoblje poniranja u slavljeno otajstvo koje ih povezuje te susreti dijaloga, molitve i promišljanja nadahnutog tim otajstvom. Mladi će bračni drugovi u tom razdoblju biti uvođeni u načelo jedinstva i nad njim razmišljati. Naime, slavljem sakramenta ženidbe oni počinju rasti u dubokom duhovnom i tjelesnom jedinstvu, koje nipošto ne smije ugroziti jedinstvenost, posebnost i slobodu svake osobe. I u pastoralnim aktivnostima potrebno je poštovati posebnost svakoga bračnog para i svake osobe.

230. Pomoć kršćanskih bračnih parova. – Kršćanski bračni parovi, koji su već ranije prošli kroz ta iskustva, mogu svojom otvorenošću i svojom zauzetošću pomoći mladim bračnim parovima u nadilaženju spomenutih poteškoća s obzirom na međusobno usklađivanje, harmoniziranje bračnog zajedništva te s obzirom

na (ne)otvorenost za dar života, odgovorno roditeljstvo, uzvišenost i ljepotu majčinstva i očinstva. U Hrvatskoj je danas na poseban način ugrožena upravo roditeljska dimenzija braka. I kršćanski zauzeti parovi i župna zajednica mogu i moraju ozbiljnije pridonijeti toj roditeljskoj dimenziji današnjih brakova us­postavljajući redovitu skrb zajednice s prikladnim pastoralnim i sadržajnim programima, koji uključuju znakove solidarnosti, infrastrukturnu podršku (dječje jaslice i vrtići, savjetovališta). Kršćanska zajednica na taj način stvara osjećaj prihvaćenosti i sigurnosti u mladom bračnom paru.

231. Pastoralni djelatnici u župi trebaju osobno i po župnim strukturama uočavati novopridošle i doseljene obitelji, posebno mlade i s njima nastojati uspostaviti kontakt. Za mlade bračne parove bit će veoma korisne duhovne obnove, bračni vikendi, molitveni susreti ili općenito duhovni programi koji mogu biti vezani i uz određene duhovne udruge i pokrete.

Od posebne su važnosti i katolička obiteljska savjetovališta gdje se, između ostalog, mladi supruzi mogu informirati o prirodnom načinu planiranja začeća. U isto vrijeme ta savjetovališta, naravno, trebaju stajati na usluzi svim bračnim parovima u trenucima njihovih posebnih poteškoća ili kriza.

232.  Osobito prikladan i veoma koristan način obiteljskog pastorala jesu pretkrsni susreti. Naime, Crkva izričito traži da i roditelji i kumovi budu dostatno poučeni o smislu i značenju sakramenta krsta (kan 851, t. 2). Međutim, pretkrsni susreti za roditelje i kumove posebno su pogodna prigoda da se bolje upozna mlada obitelj, njihove radosti i brige. Prigoda je to za ljudski susret i za poticaj na dosljednije življenje kršćanske vjere. U tim su trenucima mladi roditelji otvoreni za svaku dobru riječ, za svaki plemenit poticaj, a sakrament na koji se pripravljaju može biti poseban trenutak prolaska Božje milosti. Upravo zbog toga neka župnik sa svojim pastoralnim suradnicima njeguje i razvija ovakve pretkrsne susrete. U tom smislu mogu biti veoma korisni zajednički susreti više obitelji koji se pripravljaju na krštenje svoje djece, kao i susreti sa zauzetijim kršćanskim supruzima, koji im mogu biti na poticaj. Toj pastoralnoj ponudi pripadaju i susreti s roditeljima u pojedinim fazama rasta njihove djece, u sklopu priprave na ostale sakramente kršćanske inicijacije, obiteljski susreti ili seminari i drugi oblici redovitih i prigodnih susreta. Kao osobni susret svećenika s obitelji valja vrednovati i u nas uobičajeni Božićni, odnosno Bogojavljenski, blagoslov obitelji te bi ga u tom smislu valjalo postavljati i razvijati.

233. Pastoralna skrb za brak i obitelj u vremenu rađanja i odgoja djece.

U službi života. U promicanju kulture života Crkva želi pod­sjetiti supruge da je njihova bračna zajednica zapravo zajednica ljubavi u kojoj oni – koji više nisu dvoje nego jedno tijelo – trebaju biti otvoreni prema životu. Otvorenost prema životu podrazumijeva odgovorno roditeljstvo. U toj dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, što treba smatrati njihovim svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici stvoriteljske ljubavi Trojedinoga Boga i na neki način njezini tumači. »Stoga će ispuniti svoju zadaću s ljudskom i kršćanskom odgovornošću i s poučljivim poštovanjem prema Bogu; sporazumno će zajedničkim nastojanjem stvoriti ispravan sud imajući pred očima svoje osobno dobro i dobro već rođene djece ili djece za koju predviđaju da će se još roditi; prosudit će materijalne i duhovne prilike svoga stanja; vodit će, na kraju, računa o dobru obiteljske zajednice, o potrebama vremenitog društva i same Crkve« (GS 50). U konačnici, supruzi će taj sud, kada i koliko će djece rađati, donijeti pred Bogom, svjesni da u načinu svog postupanja ne mogu postupati samovoljno, nego su uvijek obavezni slijediti svoju savjest, koju treba uskladiti s Božjim zakonom u ispravnom redoslijedu vrednota (HV 10). Pri tome moraju voditi ra­čuna o neraskidivoj vezi između dvojakog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja. Naime, Crkva uči da je potrebno da svaki bračni čin mora ostati po sebi usmjeren na prenošenje ljudskoga života (HV 11,12). Pri tome Crkva i dalje drži daje jedini prihvatljivi način planiranja začeća upravo prirodni način planiranja, kojim se ne narušava iskonski naum Božji o čovjeku i koji u cijelosti zadržava smisao uzajamne i istinske ljubavi, kao i svoju usmjerenost prema zadaći roditeljstva, na koju je čovjek pozvan. U tome je smislu, naravno, potrebno dostatno poučiti kršćanske supruge da bi se u radosti i ljubavi mogli služiti rečenim prirodnim planiranjem začeća, što je, između ostaloga, zadaća svekolikog obiteljskog pastorala putem obiteljskih savjetovališta, obiteljskih susreta, prigodnih tečajeva, itd.

234. Crkva želi radosno naviještati da je ljudski život najveći i najčudesniji Božji dar, jer čovjek nije rođen samo od puti, nego i od Duha, što znači da – jednom rođen po tijelu i preporođen u Duhu – živi kroza svu vječnost. Stoga, koliko god se čovječanstvo trudilo oko svekolikog napretka i društvenog života i životnih uvjeta, Crkva vrednotu života želi promicati kao najveći Božji dar. Ona, naime, »živo vjeruje da je ljudski život, pa i kad je slabašan i mučan, uvijek veličanstven dar Božje dobrote« (FC 30). Ljudski je život nešto sveto, budući da od samoga svog po­četka zahtijeva stvaralački Božji zahvat (EV 44). Naime, kada se iz bračnog sjedinjenja rađa novi čovjek, »on donosi sa sobom na svijet novu jedinstvenu sliku i sličnost samog Boga: u biologiju rađanja upisano je rodoslovlje osobe«. Zato se Crkva osjeća pozvanom da promiče i brani ljudski život na svaki način, i to ljudski život u bilo kojem obliku i stadiju. Zbog toga Crkva odbacuje i osuđuje pobačaj i sterilizaciju kao čine izravno protivne Božjem naumu i dostojanstvu života. Ona to odbacuje i osuđuje pogotovo kada ih promiču, provode ili podržavaju društvene institucije ili državne vlasti (EV 74).

235.  U službi odgoja: dijete je dar, zato je odgoj poslanje i radost. – Po sebi se razumije da Božji dar roditeljstva uključuje i bitnu i nenadomjestivu ulogu roditelja u odgoju vlastite djece. Za roditelje je to bitno, izvorno, neotuđivo i nezamjenjivo pravo. Od­gojno pravo i dužnost za roditelje je bitno, jer je ono povezano s prenošenjem života. Ono je zbog jedinstvenog značaja odnosa ljubavi koji postoji između roditelja i djece izvorno i prvobitno pravo roditelja; nešto u čemu ih se ne može zamijeniti i što im se ne smije otuđiti (FC 36).

Budući da je obiteljska zajednica prirodno mjesto za odgoj djece, temeljno joj je počelo uzajamna majčinska i očinska ljubav. Ona je izvor iz kojega istječu raznoliki plodovi kao što su blagost, postojanost, dobrota, služenje, nesebičnost, duh žrtve i si. Sve to pogoduje »punom osobnom i društvenom razvoju djece«.

236. Samodarivanje roditelja djeci. Svaki život vrijedan je i najveće žrtve. Ulog u život i za život najvrjedniji je oblik svekolikog odricanja. Kroz iskustvo samodarivanja u bračnoj zajednici muž i žena bivaju sposobni darovati se i svojoj djeci u samozatajnoj ljubavi. Po sebi je onda razumljivo da nikakav napor za roditelje nije pretežak za dobrobit vlastitog braka i obitelji. Naprotiv, u ozračju bračne ljubavi – koja je slika unutartrojstvene ljubavi te ljubavi kojom Krist ljubi Crkvu – rađanje i odgoj djece uz velike žrtve i napore u isto su vrijeme još puno više dar i radost. Stoga Crkva vrednuje i cijeni ovaj dar ljubavi koju kršćanski supruzi ulažu u vlastitu obitelj.

237. Pastoralna skrb Crkve vrednuje, prati i pomaže. Crkva vred­nuje naučavajući i promičući prave vrijednosti obiteljskog i bračnog života, a asistira i pomaže kroz različite institucije. U tome smislu ona još više treba razvijati svoju djelatnost i to na različite načine: organizirati permanentni rad s bračnim parovima i obiteljima (različiti oblici bračnih i obiteljskih susreta), ustrojiti i podržavati različite pokrete i udruge kršćanskih obitelji, osniva­ti – samostalno ili u suradnji s građanskim društvom – bračna i obiteljska savjetovališta, zajedno s društvenim institucijama su­djelovati u odgoju djece i mladih (vrtići, škole, domovi za djecu i mlade i si.), surađivati s građanskim društvom na dobrobit braka i obitelji te osnivanjem i vođenjem vjerskih vrtića i škola, kao »delegirani odgojitelj« pomagati roditeljima u odgoju djece.

238. Starosni brak. – Supruzi starije dobi su u Crkvi i u društvu izvrsni svjedoci bračne vjernosti i plodnosti bračne ljubavi. Stoga su oni dragocjen dar vlastitoj obitelji, ali i crkvenoj zajednici. Iskustvo njihova kršćanskoga bračnog i obiteljskog života može također biti veoma korisno u bračnom i obiteljskom pastoralu. Stoga Crkva potiče svoje vjernike da općenito cijene važnost i ulogu starijih osoba. »Život starijih osoba pomaže nam da osvijetlimo ljestvicu ljudskih vrednota; on pokazuje nepre­kidnost naraštaja i čudesan je dokaz međuovisnosti Božjeg na­roda. Starije osobe često imaju karizmu da prevladaju prepreke među naraštajima prije nego što one postanu nesavladive.«

U starosnom braku na osobit način do izražaja dolazi zrela, požrtvovna, nesebična i vjerna ljubav, u kojoj supruzi »pružaju jedno drugome pomoć i službu« te doživljavaju puni »smisao svog jedinstva i iz dana ga u dan sve više produbljuju« (GS 48). Veličina, nježnost i dubina istinske ljubavi očituje se osobito u vjernom služenju bračnom drugu u danima njegove bolesti i ne­moći.

Svakako da treba upozoravati i djecu na njihove obveze prema starim roditeljima, osobito u slučaju njihove bolesti. Kada je pak u pitanju zajednički život roditelja i njihove oženjene, odnosno udane djece, važno je sačuvati samostalnost mladoga braka tako da roditelji ne budu smetnja skladnom razvoju braka njihove djece.

Stoga je odnos mladih, ali i cijele kršćanske zajednice prema supruzima u poodmakloj dobi pokazatelj njihove vlastite ljudske i kršćanske zrelosti. U tome se smislu treba očitovati i skrb Crkve (tj. župne zajednice).

U pastoralnoj skrbi za starosni brak treba, između ostalih, uvrstiti i sljedeće teme: (ne)uspjelost vlastitog braka, (ne)uspjelost u odgoju i vjerskom odgoju djece, opterećenja savjesti iz prijašnjih razdoblja, kvaliteta komunikacije u starijoj dobi, osmišljavanje starosne dobi, načini uspostavljanja dobre komunikacije s djecom i unucima.

239. Udovištvo. – Skrb obitelji i Crkve treba usmjeriti posebno prema onim osobama koje u udovištvu proživljavaju poseban križ. Valja razlikovati udovištvo u starijoj životnoj dobi od udovištva u mladoj životnoj dobi supruga. Pogotovo u prvim dani­ma udovištva bit će dragocjena i pomoć i podrška ne samo vlastite obitelji, nego i susjednih. Takvim je osobama, naime, sjedne strane, potrebna posebna pažnja, briga i ljubav njihove obitelji i Crkve, a, s druge strane, i njihova obitelj te Crkva mogu se uvelike koristiti njihovim iskustvom i doprinosom u izgradnji zajedništva. U pastoralnoj skrbi za udovištvo treba, imajući u vidu je li riječ o udovištvu u mlađoj ili u starijoj životnoj dobi, između ostalih, uvrstiti sljedeće teme: vrednovanje vlastitog braka i od­nosa prema umrlom suprugu te prema njegovoj rodbini, kritički osvrt na opći i vjerski odgoj vlastite djece, preuzimanje zadaća koje je nosio umrli suprug u obiteljskom životu i u odgoju djece, opterećenja savjesti iz prijašnjih razdoblja, načini uspostavljanja dobre komunikacije s djecom, nova ženidba…